Život na sjeveru…19.10.2013.

Jesenji gospodnje dvije i trinaeste najpoznatiji hrvatski autostaklar u dijaspori odlukom većine od 182-je anketiranih se vraća na male ekrane laptopa, kompjutera i mobitela. 😆

Dakle, prije tjedan, tjedan i pol sam postavio malu anketu da vidim da li postoji koji zainteresirani za čitanje ovih arktičkih pizd…avantura i eto našlo se ponešto duša.
Pa da vidimo, pitanje u anketi je bilo dvosmisleno, nedvosmisleno, trosmisleno kakvo god. Nisam mogao smisliti bolje pitanje pa sam stavio samo: “Što ako…napišem koji članak s vremena na vrijeme, jel ima koga ko bu to čitao? A i kontao sam da bu te zaključili što se krije iza “što ako”. 🙂

Jbg, većina je odlučila pa eto, budem tu i tam napisao koju dogodovštinu, informaciju iz dalekog Yukona. Da, da, preselio sam se na Yukon, u potrazi za zlatom. To je zapravo i najviše utjecalo na povratak blogu, jer ovdje nemam niš drugo za raditi, nego raditi i niš ne raditi kad sam slobodan.
No, dosta o meni, dar pisanja pizdarija je i dalje tu kao što vidite. Nisam u Yukonu. I dalje sam u najljepšem gradu na svijetu, velebnom Edmontonu, gradu nafte, mallova i burgera 😀

Hehe, živ sam i zdrav hvala Bogu. Maknuo se još nigdje nisam osim bauljanja po Alberti i planinama. I dalje staklarim i smišljam veelike planove. Skupljam lagano papire za permanent residence i otplaćujem taxe koje mi vlada s vremena na vrijeme pošalje da platim. Ah, život je lijep.
Nemam pojma kad sam zadnji post napisao, ali znam da je prošlo dosta vremena i puno se stvari dogodilo/promijenilo. U međuvremenu sam se preselio od svojih dragih i nekih vrlo ne dragih cimera. Raselili smo se svaki svojim putem, cure, žene, sloboda i nesuglasice. Svatko svojim putem. Ja sam odabrao curu i tako mi već dobrih 7 mjeseci živimo zajedno. Eto mogu i ja reći da sam počeo od nule i ostavio se svog boemskog života 😀

Kako i svaka imigracija počinje tako je i moj dolazak u Kanadu bio spakiran u ovo:

Nitko zapravo nije ni znao što me čeka i koji su planovi. Jer kao što vjerojatno znate nisam razmišljao previše o ostanku. Ali, eto. Život je kao bombonijera, nikad ne znate što ćete dobiti.

Dvije i pol godine poslije došao/li smo do ovoga:

Cura i ja smo unajmili početkom ožujka jednosoban stan tik do glavne ulice za zabavu u Edmontonu. Nešto slično kao Radićeva u Zagrebu. Nemojte misliti da se hvalim, ali ponosan sam na dobar dio onoga što sam napravio i što tek namjeravam napraviti. Ne mislim na sve materijalne stvari koje smo kupili, nego period u kojem sam sve to ostvario, kako i kojim tempom. Materijalne stvari uostalom i nemaju toliku vrijednost kao u Hrvatskoj, jer si svatko može sve priuštiti.
Počeo sam život u Edmontonu u kući kod popularnog Filipinca Rica, kojeg jako puno ljudi zna, a koji su isto tako nekad čitali ovaj blog. Počelo je u basementu njegove kuće, slike su negdje na početku ja mislim, sa prvim danima besplatno(couchsurfing), pa do rente od 450$ mjesečno do prve cjelovite plaće. Imao sam sreću da tada nisam morao ništa kupovati, sve sam od njega koristio, vreću riže od 10kg sam mu dokrajčio 😀 . Nakon par mjeseci preselio sam se na kat, tj. main floor za 500$ jer je basement bio u uneređen poplavom pa je kakti uređivao, iako i dan danas stoji brijem kak je i bilo. U međuvremenu je on otišao studirati u Francusku. Trebao je na godinu dana, ali smrt oca ga je natjerala da se vrati prije roka.
Rico je jedna vrlo kompleksna osoba, jako tvrdoglava i uvijek u pravu te jako ponosna što je kanađanin, spomente li mu njegove filipinske korijene ne bu dobro :D.
Netom što se momak vratio iz Francuske, počeo sam malo češće hengat sa nekim hrvatima i kod kojih mi se stvorila super šansa pošto su momci živjeli sami u ogroomnoj kući, pa sam se samovoljno uselio(uz suglasnost glavnih ljudi naravno) da izbjegnem sudar velikih tvrdoglavih karaktera zvanih Rico i moja malenkost 😀
U toj lijepoj kući sam proveo vjerojatno najluđe vrijeme za mog boravka ovdje, partijanje i zajebancija non-stop i par veeelikih internacionalnih partija u mojoj organizaciji. Baš zbog super-provoda na tim partijima palo mi je ideja da napravimo i jedan veeeeliki hrvatski party, sa svim veelikim hitovima i bandovima kroz povijest, naravno umiksano i sa par novih u suradnji s Jelenom Rozgom. 😆 Zajebavam se, nikakva Jelena Rozga.

Pala je ideja za party i organizaciju istog, ali uz uvjet da nema cajki. Playlista, laptop i zvučnici, tak da nitko ne može raditi što hoće. Naravno, lista bi se sastavila sa svima koji bi imali koji prijedlog. Naravno, kao što možete prepostaviti, sve je stalo na onom uvjetu da nema cajki. Jer prosječan hrvatski čovjek se nažalost ne može poistovjetiti sa Prljavcima, Hladnim Pivom, Parnim Valjkom, Mišom Kovačem, Gibbonijem, Urbanom i sl. ekipom, nego sa Cecom, Draganom, Šakom, Mitrom i ostalim velikanima srpske estrade. 😀 No hard feelings, tko god se nađe prozvanim.
Vjerujte mi da nakon što prođete sve klubove u Edmontonu, kojih nema nešto pretjerano puno, ali koji svi vrte top 40 i po ničemu se skoro ne razlikuju, bilo kakav party koji bi odudarao bar za nijansu od top 40 bio bi vrlo dobrodošao. I naravno da ne bi stalo samo na tome, prostora za napredak, ideje i promjene uvijek ima, ali nema volje i strpljenja.
No, kako god bilo, ideja sa istim uvjetom je još uvijek tu, također je i prostor, ako ima ljudi 5 za realizaciju, napravimo nešto…

Da se vratim na stanovanje. Prošlo je tako još jedno prekrasno ljeto u Edmontonu, sa strepnjom oko papira, toga se sjećamo. Nakon što se sve smirilo i riješilo ušao sam u ozbiljnu vezu sa meksikankom. 7 mjeseci poslije, pio sam kavu u hladno nedjeljno jutro i iz dosade listao kijiji. Kada sam naletio na stan po mojoj(našoj) mjeri. Niš posebno, osim što je novo renoviran i odmah pored Whytea. Ona je plaćala 700$ rentu za boardwalkov stan u kojem skoro nije ni bila tijekom tih 7mj , tako da zapravno nisam ni razmišljao nego sam odmah nazvao. Par dana kasnije smo već potpisali ugovor i to je bilo to, još jedan veliki korak, život sa curom 😀
Kao što znate ja nisam niš imao, osim tepiha, jer uvijek je sve bilo tam di sam išao 😆 Tak da smo počeli od nule, od žlice i vilice do namještaja.  Nije nas baš jeftino koštalo useljenje, ali jbg, nisam ja imao baš previše utjecaja pri kupnji i izboru, osim televizora. 😀  Potrošili smo na sve to vjerojatno do 5 soma dolara, televizor smo kupili tek nedavno i za njega smo samo dali skoro soma dolara.
I dan danas kada govorim doma svojima da nisam(mo) dolara posudili(kredit), niti da smo kupovali na rate nego da smo sve kupili od naših paycheckova moja stara i dalje misli da ja ovdje životarim. Možda ajde ne životarim, ali kao da nije meni tako dobro. Također ne bitno što sam u međuvremenu i auto kupio(3500$), slao lovu u Hrvatsku kad god me netko tražio.
Da sam ostao u Hrvatskoj, tamo bih vjerojatno životario živeći s njima i radeći za 3 soma kn ili tražeći posao.

I tako, već smo nekih 7 mjeseci u stanu i ne mogu se požaliti da mi je loše. Posao mi je autom doslovno 5min, curi 4min, taj famozni Whyte kod kojeg sam silno htio živjet mi je na par koraka, ali s time nisam zadovoljan jer živim na uglu di su stalno neka sranja, balkon mi gleda na parking iza kojeg je leglo beskućnika i dilera. Iako to naravno sve nije ni približno bučno kao kad sam živio u Palmotićevoj u Zagrebu. Zvučna izolacija je loša kao i u svakoj drvenoj kući/zgradi.  Toplinska izolacija je jako dobra, zrak je jako suh tako da i dalje preporučam humidifier, ako se sjećate :D. Sigurnost je jako dobra, zgrada je uvijek zaključana, ključ od zgrade ne može izraditi nitko osim vlasnika, a i to valjda na posebnom mjestu, ovi ključari po Canadian Tire-u ne mogu. Stan je jednosoban, plaćamo rentu 1100$, telefon i internet 101$, voda i grijanje su uključeni(tako je i na većini mjesta), struja je 40tak dolara. Vrlo iritirajuće su veš mašine i sušilice koje su u podrumu i zbog kojih se kad nešto perete/sušite prikovani za stan, jer morate čekati da završe kako bi mogli maknuti svoje stvari u slučaju da netko drugi hoće koristiti.
A i sad kad sam na Whyteu, bilo bi lijepo se malo odmaknut haha. Ugovor ističe u ožujku, a vrlo vjerojatno ćemo produžiti na još godinu dana jer godina 2014 je vrlo vjerojatno namijenjena putovanjima, Meksiko sigurno, a plan je i Hrvatska. Da imam želju iskreno i nemam, ali naravno bilo bi jako lijepo posjetiti obitelj i upoznati prvu meksikanku u obitelji 😀

Vjerujem da mi je vjerojatno hrpa vas slala mailove i na njih nisam odgovorio. Onim zadnjim postom sam i deaktivirao i taj mail, tako da ga ne koristim i ne provjeravam. I da hoću ne mogu, jer nemam pojma koja mi je šifra, tako da svi vi koji imate nekakva pitanja pitajte ovdje, jer ima ljudi koji će odgovoriti ako ja ne odgovorim.

Odlučio sam se vratiti blogiranju o sjeveru, jer mi je dosta ljudi reklo da napišem nešto s vremena na vrijeme, jer da nemam pojma koliko sam utjecao na ljude. Iskreno, neznam. Znam da sam dobivao hrpu mailova prije, a u mojoj glavi je puno više drugih faktora koji su mogli utjecati na na druge ljude, a ne baš ove pizdarije koje sam ja škrabao 😀
A i s druge strane, dolazi zima opet, pa moram malo skratiti vrijeme, pa ću tu i tam napisati koju zgodu kojih stvarno ne nedostaje 😀 . A osim zgoda bit će i ponešto informacija, jer moj sljedeći korak je permanent residence. 🙂

Mislim da je ovo dovoljno za početak, treba nekako probiti led, jel 😀