Pa ajde da vidimo da li mi je hrvatski jos u sjecanju…

Prvo mala retrospektiva…

Bilo je to davne 2010 kada mi je palo na pamet da bi mogao zgibati negdje na neko vrijeme. Mislim da sam istrazivao CCUSA program za studente u Americi, ali mi se 5mj cinilo prekratko. Onda je frend bacio bubu u uho da Kanada ima slican program i ne treba skoro nista osim putovnice, par papira i boravak moze biti 12mj.
Sjecam se da mi je Kanada tada bila u glavi kao nekakva sjevernoamericka Svicarska, gdje je sve divno, krasno i uredjeno(i da dodam kao vrsni geograf nisam ni kontao da imaju planine niti neke turisticke atrakcije). Na snijeg i zime nisam ni pomisljao, niti razmisljao. Ameri su se tada cinili fora i super za avanturu, ali Kanada je u mojoj glavi bila stepenicu iznad.

sjevernoamericka Svicarska“… s godinama sam naucio da je sve zbog cega ljudi zele u Ameriku cista propaganda haha

Kad sam sletio te 2011 sve se cinilo usporeno, staro-modno, prazno i ne bas tako razvijeno. Aerodrom je bio onako smedji kao da je jos u 80-tima. Zidovi zuti, a sjedala za putnike smedje ili zelene boje. Sjecam se da sam se ukrcao na bus “skyshuttle” koji je bio obicni mali kombi, pretvoren u bus i vozac je na papiru pisao gdje idemo i tamo nas ostavlja. Odmah nakon sta smo izasli sa aerodroma, sve je bilo ravno i zuto. Zima je tek prosla pa jos nista nije uspjelo pozeleniti, a i da i je, sumnjam da bi se ista i skuzilo, jer jedva da i ima drveca do Edmontona.
I tako se vozimo prema gradu, autocesta na obje strane i izmedju ona livada. Ulaz u grad nista posebno, sjecam se da je nekog ostavio u nekoj prasnjavoj ulici gdje je bila rupa na rupi i prasina posvuda. Nakon toga sam bio ja na redu i mene je ostavio na ulici za koju mi je danasnji frend rekao da je glavna za zabavu. Auti sparkirani sa obje strane, promet izmedju i mali lokali u zgradama i to je to.  A  ulica glavna za “zabavu” do dana danasnjeg je ostala upitnik 😀
Sljedeci dan sam rjesio Social Insurance Number, dan iza toga posao i to je bilo to. Na tom poslu sam ostao ja mislim 5g. Jednu godinu sam potrosio na WH vizi, drugu godinu sam 8 mj. cekao radnu dozvolu. Pa je onda radna dozvola vrijedila tek par mjeseci jer mi je putovnica bila pri kraju pa sam onda jos potrosio jos koji mjesec na cekanje ostatka radne dozvole.

Usao sam tada i u vezu koja je mrvicu zakomplicirala stvari jer curino zanimanje su taman maknuli sa liste da moze aplicirati za PR. Nakon sto sam ja skupio dovoljno iskustva, morali smo cekati i da skupimo dovoljno dana da budemo Common law. I nakon svega toga, otprilike 2 i pol godine smo poslali papire za PR. Mislim da je bio 1.4, oni su ih zaprimili 7.4.
Cekali smo dugih 18 mjeseci i docekali. Uputili se na izlet u planine i dan iza na granicu. I to je bilo to. 4 i pol godine stresiranja, iscekivanja i neizvjesnosti se na kraju svelo samo na jedan dragocjeni komadic papira.  Tek tada je zivot u Kanadi zapravo poceo, sve prije toga je bila zajebancija. Mislim da je i zadnji pravi post bio na temu dobivanja PR-a.

I kako se meni sve u zivotu zalomi bas “jednostavno”.  “Slobodu ” sam dobio bas u vrijeme kada je Albertu pogodila eto najgora gospodarska kriza u povijesti. Nije me to pokolebalo i nisam dao otkaz cim sam dobio papire, ali sam bio strpljiv i vec u drugom mjesecu se otvorila nova prilika.

Sa “poslovne” strane 5g je baceno u vjetar, jer “vjestine” koje sam skupio u tih 5g ne vrijede nista van tih auto-sajbi. Nisam bio privilegiran da se rodim ovdje pa da mi je sve u startu bilo valjda deset puta lakse, niti sam iz bogate europske/kineske obitelji iz koje su me poslali na doskolavanje u Kanadu. Treca opcija je bila najkanadskija, otici u dug za skolovanje. I cetvrta, ici od vrata do vrata, objasniti tko sam, sto sam i sto trazim.
Naravno da sam morao ici na cetvrtu opciju. Uz malu dozu srece i prodaje na intervju, uspjesno sam se oslobodio mijenjanja sajbi i napokon krenuo naprijed.

Prije nego krenem naprijed…da se osvrnem  na proslost i na jako puno ljudi koji bi dosli u Kanadu, ali “ne bi radili prljave poslove”. Istina je da nisam nikada koristio alat u zivotu prije Kanade. Radio sam “fin” posao prodavanja magle po Zagrebu. Mislim da sam pod zadnje radio za Braun i doslovno prodavao “maglu” po ducanima. Pio sam 5-10 kava dnevno, jer mi je bilo bed biti doma kad me nazovu i pitaju kako ide i gdje sam. Pa sam onda imao frendove po svim ducanima i 1000 potencijalnih odgovora na poneko pitanje od nadredjenih. Posao se sastojao od obilaska svih ducana po Zagrebu i okolici te brige za Braunove proizvode. U toj firmi u kojoj sam radio do 2008 su napredovanja isla kao na traci…i onda kada sam ja dosao na red da me promoviraju dogodila se svjetska kriza i sve se urusilo kao kula od karata. Nisam dobio otkaz, ali su rezali sve zivo i samo dodavali vise posla svima(pravi kapitalisti). Kako sam vec tamo bio 2 ili 3g, smilovali su mi se tako da su mi dali taj Braun gdje stvarno nisam apsolutno nista radio.
Kad sam vidio da to ne ide nigdje i da jos gnjavim onaj faks, a pored svega toga najsretniji sam kad sam na cesti, u avionu i po mogucnosti u drugom gradu i drzavi vrijeme je doslo za potraziti nove avanture. I tako sam bez brige, ali sa pameti i 22g iza sebe zavrsio u Kanadi i poceo kao pomocnik u auto staklarskoj radionici…

Advertisements

Nedavno sam kliknuo na jedan link, mislim da je bio naziva Istine i lazi o Kanadi. Moj pocetak je poceo sa “Zivotom na sjeveru”, pa mozda je i red da ga i zavrsim sa istim te prikazem ljudima Kanadu iz moje perspektive nakon 7g, bez ikakvog preuvelicavanja, laganja, dramtiziranja, depresije, nostalgije i neznam cega.
Jer grozote sta ljudi i guba novinarska pisu po ostalim medijima su toliko polovicni da mi bude zlo nakon sta procitam.

S obzirom da mogu vjerojatno napisati knjigu, ovo ce vjerojatno potrajati i biti u nastavcima, jer ima se stosta za napisati 🙂

Stay tuned!

Tour de Nord-Rheine Westphaila?

Da, po staroj dobro navici ni ovo nismo isprve pogodili, trebali smo doći u Düsseldorf nakon sat vremena vožnje vlakom. Ali zašto da bude jednostavno kad može i složeno. Zašto da odmah dođemo kad možemo i kasnije, zar ne?

No, da se vratim na početak…Düsseldorf? Šta je to, gdje je to, šta češ tamo, tko uopće ide tamo? Samo su neka od pitanja prosječnog hrvatskog građanina…

Jasno, Düsseldorf nije ni približno razvikan kao jedan Pariz, Barcelona, London ili Rim što po turizmu, što po modi, što po šopingu, ali…

Da ali! Hrvati su u gadnoj zabludi i žive u takvom neznanju(jer slijepo vjeruju samo onome što vide na tv-u i pročitaju u novinama), vjerovali ili ne Düsseldorf (za koji mnogi nisu ni čuli) je jedan od najrazvijenijih njemačkih gradova. Među njemcima je D’dorf grad pojam za život, jer je modno, šoping i poslovno(također mu je i noćni život među jačima) središte Njemačke. Grad ima nekih 700 000 stanovnika, odličnu prometnu povezanost(sa svima osim sa Hrvatskom naravno).

Kako sam uopće došao na tu ideju da idem? Jednostavno, morao sam negdje otići, jer ovo društvo svaki dan sve više i više zatupljuje. Uz to se poklopio vrhunski prijevoz.  Wizzair(LCC) je otvorio liniju Zagreb-Dortmund i naravno da je popularizira stavili su dobar dio karata prvo na akciju za 10eura jedan smjer, pa na 5eur da bi na kraju bila promo-akcija za 0.99eur. Dakle, velikim slovima PUTOVANJE U NJEMAČKU ZA 0.99EURA. Zvuči nevjerojatno i nemoguće, ali eto ko zna zna.

Ja u biti nisam trebao ni ići jer sam išao dva tjedna prije u London, ali kolegu koji je bio sa mnom u Amsterdamu su namagarčili frendovi tako što su bili nabrijani, kupili karte i idu 100% da bi dva dana nakon kupnje rekli da imaju ispite i da nikako ne mogu ići. Matija je mogao ići, ali nije htio solo pa mi je ponudio ako hoću dok su karte jeftine. Naravno, nije mi dugo trebalo da razmislim, nego sam u roku par minuta već kupio povratnu kartu koju sam platio 16eura. Da, nije baš 2 eura kako bi trebalo biti, ali evo i zašto:

-let Zagreb-Dortmund 0.99eura

-let povratni Dortmund-Zagreb 5eura

-plus provizija na karticu kojom plaćam 10eura

=16eura

Dakle, kupio sam i ja kartu te smo se bacili na traženje smještaja. Na forumu smo dobili jako dobre informacije gdje otići i što raditi. Letili smo za Dortmund koji je udaljen nekih 70km od Düsseldorfa, ali Njemačka je vrhunski povezana željeznicom te su nam preporučili da ne idemo u Dortmund jer je  industrijski grad nego u Düsseldorf zbog razloga koje sam naveo na početku. Tako smo odmah tražili smještaj u D’dorfu i jako lako našli, jer nemaju previše hostela. Mislim da smo uzeli najbolje ocijenjeni Backpackers hostel Düsseldorf i platili jednu noć nešto manje od 20eura, drugu noć smo planirali čubit na aerodromu. U međuvremenu sam ja po drugi puta bio u Londonu i opet čubio cijelu noć čekajući let za Zagreb. Naravno, već sutradan kad sam došao rekao sam nikad više i uzeo sam drugu noć u hotelu u Holzwickedu(manji gradić odmah uz aerodrom), platio sam 20eur. I super sve smo riješili. Ostalo je još čekat tjedan i pol, dva do leta.

Sada već iskusni letači nismo se sekirali oko dimenzija kofera i torbi, a i ja sam ovaj put uzeo daleko ljepši noviji kofer 🙂 . Prošli smo sve kontrole bez problema i bilo je vrijeme da se ukrcamo u avion, naravno prije toga u aerodromski bus(bez njega ništa hehe, iako vozi 100m ipak vozi 🙂 ). U avionu je bilo odlično, kamo sreće kada bi tako bilo uvijek, po običaju par zgodnih wizzovih stjuardesa i skoro prazan avion. Od nekih 150-160 ljudi koliko inače stane, mislim da je bilo oko 50-tak, tako da sam mogao i ležati da sam htio. Let je bio ok, za nekih sat i pol, dva ja mislim smo bili na Dortmundskom aerodromu. Iako je i taj aerodrom mali za europske i njemačke prilike i on je moderniji, noviji i veći od zagrebačkog(na kojeg je sletio air force one jednom nedavno jelda). Već na samoj kontroli putovnica prvi suret sa (opjevanom među golf i ostalom vw rajom) strogom njemačkom točnosti i disciplinom. Savršeno obrijana, vjerojatno Braunovim brijaćim aparatima 🙂 , dvojica pedantnih njemaca. Imam dosta žigova po putovnici i svi su onako razbacani i po stranicama papira su svugdje. No, no švabe to eto ne jebe, nego fino milimetarski točno bum žig u sami lijevi rub stranice. Sve po špagi, nema zajebancije.

Prošli smo kontrolu i uputili se izlazu ka busu. Na forumu su nas uputili da odmah ispred aerodroma vozi bus za 1.5eur do željezničke stanice. Ja uzjeban kakav jesam jel nisam ništa prepuštao slučaju, nego ajmo mi naći bus. Tu di smo stajali jesu bile stanice, ali nije bilo ni ljudi ni buseva i tako je Matija napokon bio koristan pa je vidio da bus ide sa te i te stanice u toliko i toliko. Uputili se 50m dalje na stanicu i čekali par minuta i došla gđa šofer koja nas je šokirala. Ne svojim umijećem vožnje i upravljanjem busom, nego znanjem engleskim. Dakle, Hrvati kao izrazito naivan, skeptičan i pun predrasuda narod “bombardira” kako “gore” nitko ne govori engleski i da se nećemo snaći. A mi sirotanovići ne možemo pobjeći od korijena jel, pa se i U NAS ubacio komadić sumnje. Svojom snalažljivošću, govornim sposobnostima i intuciji smo ipak došli do zaključka da od 10 nijemaca najmanje 8 ih govori engleski, među kojima i gđa šofer. Tu smo dakle doživili šok i nakon minutu razbili predrasude, eh mi Hrvati.

Nego, sjedošmo mi u njemački bus i nakon 4-5min vožnje dođošmo do željezničke stanice. Tu nas je gđa šofer iskipala, poželila sve najbolje za novu godinu i uputila prema vlaku sa suzom u oku. No mi Hrvati, neemotivni i skeptični kakvi jesmo samo smo je pogledali ispod oka i rekli na njemačkom onako ugrubo hasta la vista baby, na to je ona počela još više ridati.

Došli balkaniše švajne u njemačku i nikad vidjeli tehnologiju, bar ne onu željezničku i tako seljaci nisu znali istipkati kartu na neki kompjuter preko kojeg se jedino može kupiti karta. Ali nedugo zatim smo signalizirali agentu Stasija koji je na plus 20 ili 15 sjedio u maslinasto-zelenom(da iste boje ko i ona moja torba u Londri i Amsterdamu) baloneru na klupi, čilao i jebe mu se. Pristojni nijemac je bio ljubazan i dobar pa nam pokazao sve u detalj te kupio karte(s našim novcem naravno, karte su koštale ravno 10.90eura jedan smjer). I onda je počeo problem platformi, jer vlakovi su dolazili na 3 ili 4 platoforme, a na karti nije pisalo na koju dolazi naš. Gospodin koji nam je pomogao oko karte već je zbrisao, pa ga nismo mogli priupitati. A kako smo se nalazili u žešćoj selendri nismo imali koga više pitati, kasnije se pojavilo još ljudi pa su nam oni pomogli(a i rekli su nam da piše na kompjuteru). Prošlo je pored nas par vlakova među kojima i onaj ICE koji pići 300-4ookm, jebeno je prošao. Tako je došao red i vrijeme i na naš vlak, bio je poluprazan, udoban, čist i moderan, jea bejbi. Izvalili se i uz stihove nemam pojma koga na slušalicama prvac Düsseldorf.

Sada dolazimo do pitanja, tj. odgovora iz prve dvije rečenice ovoga do sad prekrasnoga teksta. Da, Nord-Rheine Westphaila, trebali smo izaći iz vlakića u Wuppertalu pa pričekati drugi za D’dorf, to nam čiko s početka priče o vlaku nije rekao. Pa smo mi poslikali tablu Wuppertal pozdravili se s istim i produžili pravo. U D’dorf smo trebali doći za sat vremena, ali smo eto preskočili presjedanje pa produžili za Koln, prije kojega smo prošli Leverkusen i Solingen i tada već dobrano bili od cilja. Došavši u Koln uvidjeli smo da je vrag odnio šalu i da Koln nije bio u našem planogramu. Srećom je naletio kondukterić odmah iz Kolna i rekao da smo fulali da trebamo sići na stanici u gradu Neussu te tamo pričekati vlakić za Düsseldorf. Tako se i dogodilo, momak je bio dobar pa nismo trebali ništa platiti(a neznam jesmo li trebali). Izašli smo u Neussu i na informacijima pitali za vlak za D’dorf, taman je došao nakon par minuta nešto između tramvaja i vlaka, ne ide niti brzo niti sporo, a stoji na svakoj stanici. Imali smo sreću da se nije pojavio kondukter, jer nismo znali da li nam vrijedi karta koju smo prije kupili.

Konačno, nakon nekih dva i pol, možda i tri sata od slijetanja ili ulaska u vlak smo stigli na odredište. Ispred nas je bio Düsseldorf Bauptbahnof glavom i bradom, naravno i tamo smo krenuli odmah na krivu stranu. Priupitao sam gospođu za smjer i koji je bio kontra od onoga di smo krenuli. I tako smo izašli sa Hbf i tamo lijepa scena, mladi i stari turci, nijemci i ostali se oblokavaju sve u šesnaest, ne jebu živu silu. Otišli smo do stanice gdje je trebao ići naš bus, tamo isto dosta ekipe cuga po pločniku, bilo je to usred dana. Tada smo se sjetili, bar ja da smo zaboravili kartu nekakvu kupit ili isprintat, imali smo samo upute sa neta s kojim busem do koje ulice doći da bi došli do hostela. Našli smo nekakav turistički ured oni su nas ljubazno uputili na pravu stanicu i bus je došao odmah. Šole je znao engleski littlebit malo je vukao na schwarzneeger naglasak, ali je bil ljubazan nema šta pa nam je rekao gdje da siđemo i u kojem pravcu poslije(naravno mi i kad smo izašli iz busa krenuli smo na krivu stranu, arnold nam je zatrubio i ostalo je povijest). Vozili smo se nekih 5min, možda i manje, karta je koštala 1.30eur. I 100, 200m od stanice je bio naš hostel. Cura koja tam radi je bila jako ljubazna i odlično je govorila engleski. Hostel sam bookirao Amex-om prek neta kojeg ne primaju(uz rečenicu Welcome to Germany 🙂 !), reko jebeno, morali smo na licu mjesta iskeširati 4oeura i to sam ja učinio jer Matija naravno nije imal . Ajde i to smo riješili, dala nam je posteljinu, pokazala hostel i sobu i udijelila neke fensi isprintane karte užeg centra grada sa bitnim stvarima. Na brzinu smo se smjestili, pobacali stvari, tj. ja sam pobacao svoj koferčić jer je Matijaž imal ruksak i pravac grad.

Inače, Düsseldorf je poznat i po noćnom životu, u jednoj ulici u starom dijelu grada, Altstadtu ima cca 200 klubova i birceva, raj totalni. Samo smo mi bili na 2 šugava dana, pa ga nismo mogli u potpunosti upoznati. Cure su prezgodne, do sad najzgodnije koje smo vidjeli(a vidjeli smo ih 🙂 ) i nisu tako uzjebane ko ovdašnje. Prošli smo taj uži dio grada već je bila večer, sve više ekipe vani i po bircevima. Turista skoro pa da i nema, tako da kad smo slikali su nas gledali šta slikamo. Ima svega par suvenirnica u gradu, jer kao što rekoh nisu toliko turistički razvijeni iako je grad predobar. Posjetili Rajnu, poslikali tv toranj po kojem je grad i dosta poznat i vratili u glavnu ulicu u birc di smo popili par pivi. Nemaju baš nekog izbora, tam di smo mi bili imali su jednu običnu pivu i drugu pšeničnu, cijena 0.5l cca 4eura, probali smo obje. Kasnije smo kupili u Rewe-u(Billa) nešto za pojest i po jednu pivu od svakog proizvođača kojeg nismo do sad konzumirali. Nisam bio baš nešto raspoložen za oblokavanje, vjerojatno me sjebale kombinacije obične sa pšeničnim, pa smo odustali.

Vratili smo se u hostel, malo sjedili(na sličnom kauču kao i u Amsterdamu 🙂 ), kasnije tuširanje i  na spavanje. Kreveti su bili udobni i čisti(u biti ja di god sam bio meni su kreveti udobni, valjda zato što doma nemam krevet pa zato 😆 ). Ujutro negdje oko 10h smo se odjavili i cijeli dan bauljali po gradu. Prošli smo i kroz njihov “Oxford Street”, ulica se zove “Kö…nešto” skupi dućani, zlatarnice i nakit, zaustavili smo se u Starbucksu napokon, popili kavu i otišli dalje tim šoping ulicama do neke dvorane ili robne kuće. Tamo je bilo nešto vezi Klička, neka promocija, zanimljivo je da je taj dan baš bio meč Klička i protivnika mu koji ga je izazivao za naslov, ne pratim ta sranja pa neznam, moguće je i da je bila samo reklama, ko će ga znati :), uglavnom smo došli do tam i lagano se vratili u centar. Kasnije smo se popeli na TV toranj koji je visok oko 170m, meni baš nije bilo svejedno jer je fakat jebeno visoko i prozori su nagnuti pod kutem tako da možeš gledat i ispod sebe, platili smo ulaz oko 4 eura(što je bilo odlično, očekivao sam harač od najmanje 10eur). Taman dok smo došli do tornja počela je kiša, ušli smo unutra, razgledali, poslikali i izašli i kiša taman prestala. Pogled sa tornja je predobar, bit će nešto i slika. U kojem god smjeru da gledate na staklu piše koji je grad u daljini. Düsseldorf se nalazi u Ruhrskoj oblasti i na tom područuju gradovi su skoro pa spojeni, zanimljivo je(ko se ne boji visine).

To je u biti jedina atrakcija koju smo pogledali u D’dorfu. Spustili smo se dolje i krenuli natrag kroz grad, zaustavili smo se u dobrom starom Aldiju gdje smo kupili klopu. Nakon ručka, prošli tih par suvenirnica, kupio sam obaveznu šalicu i magnetić. Lagano smo se uputili prema Hbf pa put Dortmunda(Holzwickeda), imali smo dobru namjeru ići na bus, a tako su nas i uputili, ali smo odustali jer smo imali vremena. A od centra Altstadta do Hbf pješice nam je trebalo 15-20min, mislio sam da će nam trebati najmanje sat vremena po pričama. Taj dan nije bilo nešto pijanaca i slične ekipe u, a ni oko Hauptbahnofa, valjda su imali prethodni dan day-off nekakav. Tu smo se oprostili od još jednog prekrasnog grada i krenuli put Holzwickeda. Düsseldorf je bio skoro cijeli srušen u 2svj. ratu, pa čak i stari dio grada. Ove zgrade koje su sada tamo su replike starih tako da u biti ništa nije orginalno iz srednjeg vijeka. Zanimljivo je da i Düsseldorf nije bio baš blizak sa rijekom, ali su tijekom 90-tih imali jako pametne ljude na čelu grada i za vrijeme njihovog mandata izgradili šetnicu uz Rajnu, približili grad rijeci i digli grad na noge. Negdje na početku sam napisao da grad broji negdje oko 700 000 ljudi.

Sad povucite paralelu između Zagreba i Düsseldorfa i vidjet ćete koliko mi zaostajemo u razvoju i mentalitetu i koliko toga zapravo možemo napraviti. Imamo sve predispozicije da budemo kao Düsseldorf, samo šta imamo budale na svim oblicima vlasti koji koče svaki pokušaj razvoja grada i pokušavaju za svaki posao progurati svoje rođake i prijatelje. Metro bi bio prvi pravi okret za novi i moderan Zagreb, samo budala može reći da Zagreb ima vodeno, porozivno i neznama kakvo tlo te da ne može graditi ni ispod ni iznad zemlje. Za usporedbu uzmite London, Pariz, Beč, Amsterdam, Stockholm svi ti gradovi imaju podzemne, s tim da je Stockholm sagrađen na otocima, a Amsterdam na kanalima, a svi drugi su na također rijekama…suma sumarum=narod ima vlast kakvu zaslužuje, tutututu nema nam pomoći.

Dosta jadikovanja, nego sjeli smo u vlak i krenuli prema Dortmundu sa presjedanjem. Vjerovali ili ne, ovaj put smo sve iz prve pogodili. Samo smo dobar dio putovanja stajali jer je vlak bio krcat, ljudi su išli s posla prema Gelsenkirchenu, Essenu, Dortmundu i ostalim gradovima. Na povratku smo došli i u taj Dortmund (Hbf), ali nismo imali vremena ni volje za prošetat po gradu. Došao je brzo tramvaj ili neki manji vlak koji nas je odvezao do našeg Holzwickeda. Taman smo došli na knap s vremenom zbog dućana. Odmah pored željeznice su bili Aldi i Rewe i kontali smo kako bumo kupili gro čokolada, bombona i ostalih slatkiša jer je omjer cijena=kvaliteta puno puno jači, bolji i najvažnije daleko jeftiniji nego u Haračskoj. Mene su sjebali tako što nisu primali Amex, a samo tu karticu sam imao sa sobom. Mastercard sam dao u izradu i čekao sam ga negdje 3-4 tjedna i peder je došao baš onaj dan kad smo odletili. A više-manje svugdje primaju baš Master ili Visu. Nema veze, imao sam još gro love u džepu, nekih 10eur. Uspio sam kupiti dosta stvari za tih 10eur, među kojima i par Rittersporta koji kod nas košta 30-tak kuna. Pokupovali smo šta smo imali, krenuli prema hotelu za koji pojma nismo imali gdje je, niti smo imali kartu samo ime ulice. Tako sretnemo nekog đanera švapskog koji nije znao e od engleskog i pitamo ga koji smjer ta i ta ulica, on melje nešto na njemačkom mi ga kurca ne kužimo i lik nam počne crtati na papiru kojim putem. Kad smo shvatili što i gdje, zahvaljujemo se, a on na to da ima puno bolji hotel u blizini aerodroma i da ovaj nije dobar, još je nešto govorio al nismo razumjeli. Riješili smo se i njega i krenuli prema hotelu, došli tamo napokon, nekih 1.5km od željeznice, možda i manje.

U hotelu ni žive duše, mrak, sva svjetla zgašena, zovemo na portafon javi se ženska i melje nešto na njemačkom. Ja sam prvo pomislio da je automat i da smo u kurcu, ali sam pozvonio ponovo i javila se ista ženska govoreći nešto kao “ja, ja ” i vjerojatno na njemačkom “dolazim”, jer živi malo niže od hotela. Došla je i ona nakon par minuta, obavili smo sve to i otišli u sobu, soba odlična, čista i uredna, kreveti udobni, kupaona iako zajednička isto jako čista. Hotel je bio sa 3*. Već je bilo oko 12h kad smo se smjestili u krevete i sutra ujutro lagano prema aerodromu jer je avion išao oko 8h. Zaboravio sam napisat da se meni treba zahvaliti na spavanju, jer smo zbog mene uzeli smještaj. U protivnom bi bili negdje na ulici, jer se i aerodrom zatvara tijekom noći. Jedna anegdota tu zadnju noć, kako smo bili na zadnjem katu i u potkrovlju, mogli smo otvoriti onaj kosi prozor i vani na krovu je bio neki nosač, Matija je tamo odložio tenisice da se kao valjda malo proluftaju, i ja sam bio stavio, ali sam ja svoje vratio prije spavanja zbog kiše, nikad neznaš. M je svoje ostavio i iako je taj dan bilo lijepo vrijeme, tijekom noći je pala kiša i naravno tenisice su mu pokisnule, doskočio je tom tako da je stavio na čarape najlonske vrećice(koje smo koristili za pastu za zube, gelove i sl zbog avio kontrole) kako ne bi bile u doticaju mokrim tenisicama hahaha, pametno, a imao je i sreću da ga na aerodromu nisu tražili da skine tenisice, bilo bi zanimljivo vidjet facu likovima kad bi ovaj skinuo tenisice, a on na čarapama ima najlonsku vrećicu 🙂 hahaha…jbg tad nije bilo smiješno ni njemu ni meni, ali sad kad se pogleda u natrag jebiga 🙂

Sutradan smo propješačili kroz Holzwickede, zanimljiv gradić, do aerodroma koji je udaljen neka 3-4km, za 15-20min smo bili tamo i avion. Bili smo 2 dana, popili i pojeli vidjeli malo drugi grad i kulturu, od grada nisam skoro ništa očekivao, a eto oduševio me je i najradije bi se vratio, rado bih i živio tamo. Sve nas je koštalo nekih 75 eura , netko u Hrvatskoj to potroši za vikend, a mi smo to iskoristili za dodatno širenje horizonta, koje bi usput dobro došlo i mnogim Hrvatima.

Svi troškovi:

-povratna Wizzair ZG-DTM 16eur

-povratna karta vlakom od aerodroma do D’dorfa 22eur

-hostel D’dorf noć/17eura

-hotel Holzwickede 20eur

=75eura

Dakle, putovanje Švedska…točnije Nyköping i Stockholm…

Gdje početi…možda mjesec dana prije…imao sam 3 dana (starog)godišnjeg i morao sam nekako iskombinirati kako ću ih iskoristiti..

Prvotni plan je bio 6mj. kada padaju dva blagdana u istome tjednu i poklopilo bi se 9 dana u komadu, što je bilo odlično. U igri su bili Atena i Amsterdam(opet). No zbog nekih prebacivanja i šaranja godišnjih i ko zna čega i morao sam izabrati ranije datume i bezveze sam bubnuo 19-21.5(+vikend), a i iskreno meni godišnji ne znači puno i koristim ga jedino za putovanja i kada moram kao sada jer je stari…

Nego, promjenom datuma sam morao odgoditi Atenu ili Amsterdam i odustati od bilo kakvog putovanja, jer iz ovog usranog grada jeftino leti samo Wizzair i samo za London, a tri, četri dana su premalo za bilo kakve kombinacije doći do dolje ili gore jer iz Hrvatske gotovo da nema jeftinog, a brzog prijevoza za spomenute…

Tako mi jednog lijepog travanjskog dana poslaše Ryanair-ovci newsletter na mail, po neznam koji put, letovi skoro za đabe…i tako ja kombiniram datume i gledam i vidim postoji let, linija za Stockholm ili bolje reć Švedsku taman 19.5 i povratak 22.5…reko odlično…i malo sam bio nestašan kako to već ide, poigrao se i kupio kartu za “gore”.

Zašto Švedska i “gore”, a ne Stockholm? Iako Ryanair više-manje većinu odredišta naziva sa imenom velikih gradova, istina je da ne leti ili rijetko baš u blizinu tih velikih gradova. Tako je ovaj put bio slučaj da letim na Stockholm(Skavstu)…ovo u zagradi je bitno, jer je ta Skavsta uz vukojebinu, selo iliti ajde malo manji gradić Nyköping, a ne Stockholm kako navode i udaljeno je cca 80-90km od Stockholma, stvar marketinga jel…

Nego, tako ja kupih kartu i ne vidjeh u kakva se govna uvaljah…jer taman se prije koji tjedan vratih iz Düsseldorfa, a malo prije istoga iz Londona…a moja primanja su ispod prosječne hrvatske mjesečne plaće koja se servira po našim medijima, da se ne bi pomislilo da imam love…ali to je stvar organizacije i snalažljivosti pojedinca isto kao gore spomenutog marketinga…

Dakle, troškovi putovanja…

-Zagreb-Zadar busom 166kn povratna

-Zadar-Stockholm(Skavsta) let Ryanair povratna 116kn(+šugavi boarding pass 40eur jedan smjer)

-hostel Railway 210kn/noć u Nyköpingu

-Nyköping-Stockholm vlak povratna 140kn

-hostel Acco 280kn/2 noći -apartman u Zadru 220kn…

…sve skupa 1365kn…ako maknemo ovih 40 eur koje sam poklonio Ryanairu za komad papira(radije nečije greške) ispadne cca 1085kn…bilo bi i cca 400kn jeftinije da živim u Zadru ili okolici, al eto jbg cijena Ryanaira.

Tečaj švedske krune je da za 100SEK dobijete 70-tak KN, ja sam mijenjal eure jer u Hrv. nisam nigdje našao krune i za 100 eura dobio 1000kruna(kasnije našao mjenjačnicu na autobusnom koja je imala krune), a u Švedskoj u njihovoj najpoznatijoj mjenjačnici Forexu za istu cifru ćete dobiti negdje oko 950SEK…

Prvi dan sam promijenio 6 prijevoznih sredstava…obzirom da imam mjesta i vremena za pisat..kratka retrospektiva…krenuo sam autom do centra i ostavio staroj auto(koje baš nije sigurno za dalek put, ili je ali preko dana, ja sam se vraćal iz Švedske navečer, pa mi nije bilo svejedno doživit neki kvar u noći u nekoj Ličkoj vukojebeni di nema ni psa), pa onda tramvajem iz centra do autobusnog, nakon toga na bus za Zadar…došao u Zadar i dolje na drugi bus za zračnu luku, nakon toga na avionček i konačano stigao u Skavstu na zadnji busić do grada Nykopinga i pravac hostel…= 6 prometala

Počelo je veselo već u Zemuniku na info pultu gdje nisam imao dobar boarding pass(netko od familije zajebao stvar, a ja slijepo vjerujući nisam provjeravao eh) i postavile mi curice koje tamo rade ultimatum ili plaćam 40eur ili odustajem…naravno odustao ne bih ni da je bilo 100eur… Fino to sve isprocesuirali, ukrcao se na avion, popunjenost nekih 95%, većina Švedi…dolazak u Skavstu  kad je već noć bila, prolazim graničnu kontrolu uz standard gdje, zašto i koliko idem te imam li povratnu(tu sam dobro prošao, jer nisam imao :))…bila mi je u biti stvarna namjera ostati gore, oduzeti nekome Švedu posao, oženiti se i nikada ne vratiti cccc…

Prošao sve te kontrole, tj jednu…na aerodromu nije ništa radilo, pa sam odmah potražio autobusnu stanicu, nekih 100 metara od glavnog ulaza/izlaza…srećom je bus došao već nakon dvije minute, samo šole(neki mladi momak) unutra i pravac Railway Station u Nyköpingu pored koje je odmah bio i hostel. Info ako se netko slučajno uputi u sličnu avanturu, u busu ne primaju ni eure ni krune općenito novac nego samo kartice Master ili Visu, ja to prvi put nisam znao jer me dečko koji je vozio tražio novac(kojeg nisam imao, pa me besplatno pustio i odvezao), a ovaj drugi na povratku je rekao plaćanje samo karticama…

Hostel je katastrofa i prvi put da sam i ja pogriješio za smještaj i moram priznat iako sam “cheapy” da mi je bilo žao što nisam dao 10, 20 eura više za Connect koji se nalazio odmah na aerodromu…ali ajde nema veze, jednu noć se dalo izdržat. Bio sam u dvokrevetnoj sobi(solo), kreveti na kat…oba madraca jebeno zmazana od ko zna čega(kao da su životinje častile i jele po njemu, iako bi i one bile urednije mislim), donji ležaj skoro pa na pod propao, a jedino je posteljina bila ajde prihvatljiva(nije mi se dalo furat iz zg, furao sam i malo zimske odjeće jer nisam znao za vrijeme, tako da nije bilo ni mjesta baš u torbi), inače posteljina se posebno plaćala…Kad sam tražio hostele u dosta njih se posteljina plaća dodatno. Iako je hostel praktički pored pruge, vlakovi se što je najbolje uopće nisu čuli, ali zato jesu jebenaa vrata od drugih soba. Cijelu noć se ulazilo-izlazilo iz drugih soba k’o da spavam u jebenom javnom wc-u, a ne hostelu…svatko u životu pogriješi pa eto i ja, nekako sam prespavao tu noć…

Kad sam došao, satovi su bili 2h unaprijed ja mislim, pa sam se malo preračuno oko buđenja i sutradan imao dosta vremena do polaska vlaka… Vrijeme je bilo odlično, sunčano i 20C, tako da sam malo probauljao kroz Nyköping, simpatičan gradić, lijepo uređen, po sporednim ulicama nema ljudi, najveća koncentracija u centru kroz par ulica i to je to, blizu je i obala…al nije se imalo baš što previše vidjeti…vratio sam se dosta brzo na stanicu i chillajući na klupi čekao vlakić za Stockholm…vlakovi su im odlični, klima radi odlično, ne trese nimalo, niti se čuje ikakva buka, iznutra odlično uređen i jako udoban…čak ima i dvije utičnice kod svakog sjedala… Došao u Stockholm, odmah izlaz iz T-Centralen i impresivne ogromne stare zgrade, poslovni dio, hoteli i svašta(sve onako grandiozno izgleda)… Izađeš recimo u Zg sa Gl. kolodvora imaš ogromni hotel Esplanadu i malo dalje onaj paviljon žuti i to je to, ništa impresivnoga, dok u Stockholmu na svakom uglu neka ogromna zgradurina, prosječne visine, ali puno više u širinu, uglavnom jebeno izgleda… Krenuo odmah prema hostelu pješice(nedam bagri za bus, dok me moje nogice služe, a i zar nije poanta putovanja što više vidjeti jel) bez karte bez ičega i naravno na krivu stranu…upitao nekog kinezića na koju stranu je Gamla Stan jer se kroz nj ide do mog hostela, a on počne srat “uh, da je to daleko, da se vratim u metro, da idem jednu stanicu, da ovo da ono”, a ja njemu reko “dobro dobro, samo mi reci u kojem je smjeru taj Gamla faking Stan” i onda je pokazao rukom, zahvalio (sam) se i put pod noge, naravno bio sam pristojniji nego što tu pišem…da ne bi bilo da sam tipični balkanac…nisam hehe.

Sva sreća pa sam odmah našao i dućan sa kartama gradova, kupio jednu od Stockholma (40sek) i odmah pored išao u Forex razmijeniti i razbiti eure i krune i kad tamo ko za onu stvar jel, dijele besplatne karte užeg dijela ili centra grada(al ajde nema veze, kasnije mi je ova koju sam kupio odlično poslužila)…

Hostel (Acco) je bio smješten na Sodermalmu(kvart poznat po galerijama, ateljeima, bircevima i noćnom životu) ulica Hornsgatan koja je dosta dugačka i negdje tam daleko u pm… Ali hostel je za razliku od onog u Nyköpingu bio kulturološki šok, uredan i čist i skoro pun…nema recepcije, sve funkcionira na šifre i koliko sam vidio u sve haustore i zgrade se ulazi preko šifre…bacio stvari, upoznao s ekipom i pravac grad…

Laganini taj dan prošao dio Sodermalma, Gamla Stan i dio Normalma…ima gro restorana i birceva, neki su stvarno preskupi, ali dosta ih ima (neku)prihvatljivu cijenu obzirom gdje se nalazim, konkretnije o cijenama malo niže.

Ono što me je najviše živciralo uz moj šugavi digitalni fotić( evo nije bilo ljudi da mi dignu tlak ovaj put, pa se eto on našao, naravno i to mogu zahvaliti istoj onoj osobi(točnije sestri) zbog koje sam Ryanairu poklonio 40eur) to šta skoro po dućanima nemaju običnu vodu za kupit, ono milijun okusa, mirisa, gazirane, ovakve onakve vode, a one najobičnije bez ičega svega par boca u njihovim lancima Hemkopu, Coopu i ICA marketima…valjda Švedi piju samo mineralnu gaziranu, ko će ga znati, a ne volim ni gaziranu ni te kao s voćem, povrćem čim god…

Nas u Hrvatskoj inače “bombardiraju” kako voda po Europi ne valja i da bogati europljani kupuju vodu i piju samo one iz dućana i iz boca, pa eto tako i ja kao prosječna hrvatska naivčina popuših foru i pio sam i kupovao samo flaširanu…kasnije se, točnije dva dana nakon povrataka ispostavilo bespotrebno…

Švedska i cijene, pa počnimo…cijena vode, na turističkim mjestima/kioscima mala od pola litre košta 20 kruna(17kn), dok u nabrojanim dućanima košta duplo manje i za tu cijenu u Coopu kupite veliku od 1.5l…treba paziti i gledati…jer se obzirom na skupoću može jeftino proći(za njihove prilike, ne naše :)), kruh u dućanu košta od 20kruna pa na više, salame, kobasice i sl isto tako negdje, slatkiši su skupi, čokolade 100g  švedske na akciji možete naći od 15kruna, negdje i jeftinije. Ima jako puno restorana i kafića i raznih cijena, ali evo recimo da pizzu možete naći za 70-80SEK+ cuga još nekih 50-tak…slične cijene i po ostalim orijentalnim restoranima za njihovu hranu(u koju se ja ne razumijem, a niti sam ljubitelj), naravno cijene variraju…Imaju fast food-ove i kioske, di dosta ekipe jede tamo se recimo može naći nekakv menu/meal sa recimo pomfritom, coca colom i nekim hamburgerom za cca 70-tak kruna…a mogu se naći fini mealovi, ja sam naletio na neki kiosk na Normalmu(izvan glavne turističke zone) i stvarno se fino najeo za 70SEK srednji hamburger(duplo veći od onog iz mcdonaldsa), srednji pomfrit i coca-cola… Inače koliko sam uspio vidjeti u Stockholmu je najjači McDonalds,  skoro na svakom koraku što reklama, što restoran… naletio sam samo dvaputa na Burger King(a prešao sam stvarno puno od grada) …

Sutradan, opet laganini prošao i poslikao Gamla Stan, dio Sodermalma, Normalm, Ostermalm, dio Djugardena, otišao na Skeppsholmen… Obzirom da sam bio solo i imao sam vremena i love išao sam malo vidjeti muzeje, iako nisam neki ljubitelj istih, posjetio sam National muzej(očekivao sam povijest Electroluxa, Ericssona, Volvo, Saaba, a ono tam neke slike nekih njihovih bećara, a to mene mladog još ne zanima, a i ja bio jedini ispod 40g , da da trebao sam se informirati gdje idem)…, al jbg, išao sam zato što je (trebalo biti) besplatno…

Nakon posjeta(i plaćanja ) National muzeja malo sam izgubio entuzijazam, malo niže je bio muzej moderne umjetnosti, ali sam zaključio što bi tamo moglo biti pa odustao…kasnije pročitao o čem se radi i dobro da nisam otišao. Karta za sve muzeje koje sam pikirao se plaćaju(osim ako nemaš do 19g), tako da je većina informacija bila kriva ili sam ja krivo zapisao…national museum s popustom 80sek, music museum s popustom 30sek malo zanimljiviji, army museum 50sek, posjetio sam i famozni Vasa museum(dosta zanimljiv) ulaz s popustom 80sek, malo prije njega je u ogromnoj staroj odlično uređenoj zgradi Nordisk Museum karta 80sek…blizu je i biologijski muzej u zanimljivoj kućici 45sek, malo prije Skansena…

Žao mi je što nisam posjetio Skansen, ulaz je 100sek, jer kad sam došao do tam i vidio koliko je to zapravo ogromno žao mi bilo dati 100sek ako neću sve proći,  bilo je i kasno i nahodao sam se taj dan…to ću valjda neki slijedeći put nadam se… Također u samom centru u Gamla Stanu je i Nobelov muzej koji me je dosta zanimao, ali sam budala zaboravio za njega do navečer…

Posjetio sam i nogometni stadion od Djugardena, čak sam i kombinirao da odem na neku navijački zanimljvu utakmicu, ali ništa nije bilo tih dana iako postoje tri prvoligaša u Stockholmu…Stadion je, zanimljivo, star preko100g, old school, a opet izlgeda puno puno bolje nego Maksimir, žalosno… Vratio se kroz Norrmalm do njihovog “Oxford streeta” između Drottinggatana i Sveavagena, ogromne šoping zgrade, velika koncertna ili kulturna dvorana, vidjeh i famozni Kungshallen(nisam ulazio), to je ogromni međunarodni restoran za turiste, kuhaju svašta…ogromni Sergelov trg, gdje se okupljaju mladi, ogroman je i okružen dugačkim zgradama, tu je negdje i koncertna, muzička dvorana bila, ulaz joj je sličan Akropoli ili čemu već , ima one stupove… Na povratku skroz Drottinggatanom do Helgeandholmen, također ogromne zgrade kroz dio Gamla Stana pored ogromne Kraljevske rezidencije i spuštanje do Riddarholmskyrkana gjde je još jedna ogromna crkva i lagano promatranje zalaska sunca uz more, preporučam svim romantičarima(naravno s curama)…ja sam cugao s nekim šveđanima…tu probao švedske pive(doduše Heineken), nijedna nema iznad 3.5% alkohola, u bircu na tom otočiću sam platio 0.33l 48 kruna…ali vrijedilo je…

Nakon toga pravac hostel, malo cugao sa englezima(iz londona, i svašta mi rekoše ne baš lijepoga o istome)…zvali su me van, ali me bilo strah cijena, a sutra sam ionako išao…pozvao ih u ZG i rekli su da će sigurno doći(nadam se da ovo pročitat HTZ i Ministarstvo turizma i da ću dobiti neku naknadu)…ostao u hostelu sa nekom (zgodnom)francuskinjom, koja je također solo bila i babom(70-tak god.) iz Poljske koja nam je ispričala kratku povijest Poljske i kakva je voda u Poljskoj te da traži svoju prijateljicu koja je došla u Stockholm 1945g., kasnije je gnjavila kineza, japanca(šta god) iz Finske da joj proba naći na netu i tako…uglavnom bezuspješno…

Sutradan, malo prije polaska opet popričao sa englezima, bilo im je predobro vani, bili su u Dubliners pubu koji je dosta poznat, od 3 ih se vratilo dvoje, jedan se pokupio mrtav pijan i odšetao, nemaju pojma gdje i do mog odlaska iz hostela cca 11h, lik se nije vratio hahaha…

Nisam se baš napričao sa Šveđanima osim na otočiću, ali nisu baš pričljivi…opušteni su, gledaju svoja posla i to je to… Malo su me razočarale Šveđanke, očekivao sam da će mi oči ispasti putem negdje, ali nisu baš opravdale glas koji ih prati po svijetu, a i malo su asocijalne(što sam ja mislio za sebe )…i žao mi je što nisam otišao sa englezima van, jer im je noćni život prepredobar…valjda ću se još jednom vratiti jer je grad predobar i prek dana i preko noći…

Stockholm je prelijep, upoznao sam gro ljudi(doduše stranaca), ima se što vidjeti, imaju klupice i nekakve parkove skoro na svakom koraku , moš chillat kad god i gdje god hočeš od silnog razgledavanja, svakako vrijedi otići(bezobzira na cijene)…

Nakon oproštaja od hostela i ekipe, pravac T-Central i na vlak za Nyköping i od tamo “country roads take me home” Zadar, tj. Zagreb… U Zadru sam uzeo smještaj u apartmanu jer sam sletio u 20h , došao u grad na kolodvor u 21h, nijedan bus za Zagreb do ujutro nije išao…jedva našao ulicu, kvart i dio gdje je bio smješten taj apartman, došao u apartman oko 22.30h, prespavao i sutra dan u 10h depresivno put Zagreba i povratak u dosadnu zagrebačku svakodnevnicu…

Moram priznat da su to bila najbolje iskorištena 3 dana godišnjeg, naravno ne računajući neka druga prijašnja putovanja, o kojima ću malo kasnije…i iako se mnogi boje same riječi “solo”, meni je ovo putovanje bilo odlično i nimalo dosadno…i naravno bilo je u hostelu samo u sobi gdje sam ja bio još 4-5 likova solo, među kojima i cure…tako da na zapadu eto to ipak nije neki bauk…kao što ovdje vlada mišljenje…

I još nešto, daleko na početku sam napisao troškove putovanja…mislim da me sve skupa koštalo 1360kn, a moglo je i manje da nisam imao problema sa boarding passom…u to je uračnat sav prijevoz i smještaj…probajte zamisliti ili još bolje probajte naći neku putničku agenciju koja će vas odvesti na 4dana(3 noći) sa prijevozom i smještajem za tu cifru u Stockholm. Mislim da bi koštalo najmanje duplo…

Zaključak: putujte u vlastitom aranžmanu koliko god je moguće…(na nekim drugim putopisima ću još potvrditi isplativost)

S jedne strane jedan od najskupljih i najbogatijih gradova na svijetu, a s druge jedan od najjeftinijih putnika u njemu. To dvoje ne ide baš pod ruku, ali eto uspjelo je…

Let iz Berlina je bio ugodan, ranojutarnji. U Zürichu sam bio već u 8h, točnije na njihovom aerodromu Kloten. Još jedan od onih velikih. Vožnja po pisti trajala je nekih 6-7 minuta, toliko je trajao jedino Schipol u Amsterdamu. Ali dobro, nije da u letačkoj karijeri imam neki pozamašan broj aerodroma, pogotovo velikih.
Mislio sam da samo naš Zagreb koristi prijevoz autobusom od aviona do zgrade terminala, eto bio sam u krivu jer i Kloten koristi bus. Samo je razlika što bus na Klotenu opravdava troškove održavanja i prijevoza, dok onaj zagrebački baš i ne. A zašto, pitate se? Zato što se na Klotenu đirate još dobrih 5-10 minuta, ovisi di je avion stao, do zgrade terminala, a u Zagrebu…u Zagrebu znate…

U Zurichu sam bio već jednom i to prije točno 10g., tada je na mene ostavio takav dojam da nisam ni htio odlaziti. Mislio sam da ću se vratiti brzo, kroz par mjeseci ili koju godinu, ali evo prošlo je 10g. Smještaj sam imao na periferiji Zuricha, u Urdorfu, kod moje drage tete. To je dobro kad si balkanac, imaš rodbine po cijelom svijetu, nekad te hoće nekad neće, hehe. Urdorf je malo prekrasno mjesto, super lijepo uredno i uređeno, vlakom je udaljen nekih 10min od Zurich Bahnhofa. Zgrade koje su sada tamo su 40-tak godina stare, a po slikama ćete vidjeti izgledaju kao da su stare godinu ili dvije. Najbolje od svega je što lokalna općina ili grad žele sve srušiti i ponovo sagraditi jer su prestare, zamislite to!

Nažalost, za Zurich je ostalo samo 4, odnosno 3 dana, jer kad sam kupovao kartu, jeftina je bila samo za dva dana gledajući na polazak iz Berlina, tako da nisam mogao birati tj. mogao sam, ali sam u tom slučaju morao platiti i više, puno više. Prvi dan nisam nigdje bio niti sam radio išta korisno za društvo jer sam prethodnu noć spavao samo sat-dva zbog ranojutarnjeg leta.

Zürich je prelijep grad-i preskup. Uostalom što očekivati od najbogatije demokracije na svijetu, sigurno ne iste cijene kao i u Zagrebu. Najbogatija demokracija? Da, demokracija…nema skitanja okolo i donošenja nelegitiminih zakona kako se kojem političaru prohtije. Čuli ste za slučaj referenduma zabrane gradnje minareta. Za jednu tako naoko banalnu stvar u Europi, švicarski političari odnosno njihova malo ekstremno orijentirana politička stranka odlučila/predložila je da građani Švicarske odlučuju da li žele ili ne da se grade minareti po Švicarskoj, narod je sa malo iznad 50% odlučio “ne” i tako i je, nema propitivanja volje građana. Nedavni slučaj također izglasan preko referenduma, čuli ste i za da se osuđene kriminalce useljenike deportira natrag odakle su i došli u slučaju težeg kršenja zakona, narod je odlučio “da” neka ih vrate, nema političkog propitivanja. Nisu se našli u Švicarskoj, al jesu glavešine u EU koji propituju odluku tuđeg naroda. Mislim da nema čistijeg slučaja što što se tiče samog zakona, a što deportacije zbog kriminala, tako treba u svakoj državi raditi, bravo za Švicarsku.
Dosta sam se vozio automobilom i primjetio da nema naftnog monopola, NEMA švicarske INE(doduše i u Njemačkoj je isto). Svaka, baš svaka benzinska kreira svoje cijene dizela i benzina, nema da jedna kroji svima ostalima. Hoćete li kupiti možda kruh ili čokoladu u Sparu ili na benzinskoj pumpi, nema razlike, cijena je ista ili odstupa za par lipa. Znate i sami cijenu u Hrvatskoj od Milka čokolade 100g u Intersparu/Billi/Plodinama, a znate i cijenu te iste Milke od 100g na Ini/OMV/Lukoilu. Možda jesu sitnice, ali takve “sitnice” dovode do malo višeg rejtinga nacionalnog indexa sreće stanovnika. Ali takvo nešto u Hrvatskoj ne postoji, pa nije vrijedno zamaranja.

Ma najgore vam je putovati u tako bogate, organizirane i koliko toliko politički uređene zemlje, jer onda kada se vratite vidite gdje smo mi zapravo. Još uz to navratite slučajno na moj blog i vidite koliko ja zapravo mogu napisati pizdarija i time vas još više zbedirati, hehe 😀 . Rekli bi momci iz Hladnog Piva- Nije sve tako sivo. U tom slučaju je bolje putovati na istok ili jug pa vidjeti da postoji i veći politički/ekonomski raspašoj od nas, pa ste onda ipak sretni što ste se vratili natrag u svoju zemlju. Ovako kada se vratite iz Švedske, Švicarske, Norveške, Danske, Njemačke ili Austrije samo padnete u depresiju. Jasno nije ni njima bajno i sjajno, ali neke stvari su toliko bolje i urednije organizirane i postavljene da ih mi nećemo stići još par desetljeća.

Ma dosta žalopojki i sanjarenja “kako bi bilo kad bi bilo”…skroz sam otišao sa onog o čemu sam trebao pisati, jbg, događa se 😀

Nastavit će se…

Nakon vatrenog krštenja(i vatrene berlinske noći :D) vrijeme je za pravi razgled grada. Imao sam namjeru otići do Brandeburških vrata, Reichstaga i možda do Zoo Gartena. Sad se sigurno pitate samo to? Pa da, samo to jer je već bilo cca 15h dok sam napustio hostel. Amerikanke su to jutro imale povratni let za Ameriku, pa su ostali samo Španjolci. Zvali su me da idem s njima ako hoću, ali mudar i pametan kakav jesam jel prvo sam okolišao i pokušavao saznati gdje idu i što će raditi, naravno izvadio momak Lonely Planet i podcrtane muzeje, rekoh odmah: momak, hvala, ali danas ne hvala. Imali su namjeru posjetiti Pergamon, arheološki, muzej umjetnosti i još neke. Ja nisam ljubitelj muzeja, ako ima nešto dobro i zanimljivo pogledao bih, a i radije sačuvam muzeje za neki drugi put kada dođem, jer nigdje neće pobjeći jel da . Tako je bilo i u Berlinu, tako je bilo u Londonu, tako je bilo u Samoboru i tako će biti i ubuduće. Šalu na stranu, namjeravao sam posjetiti samo Njemački muzej filma, na kraju je ostalo samo na namjeri. Svidio mi i Muzej DDR-a, ali kad sam vidio letak odustao sam, jer to imam i u Zagrebu samo odem u neku gradsku ustanovu, sud ili nešto i to je to. 😀  Šalim se, slično je, ali nije toliko primamljivo. Na kraju smo se našli na tome da se u 8, 9h nađemo u hostelu i onda budemo išli van.

Uputio sam se prema Frankfurter Toru preko kojega ide linija U5 za Alexanderplatz i dalje. Moje odredište je bio Alexplatz i onda sve ostalo.
Prije toga svega sam navratio na doručak, iliti bolje ručak, a opet nije ručak jer sam jeo krafne sa milkshake-om(neznam kako se to zove na hrvatskom, ono kao nekakvo mlijeko, a ima razne okuse vanilija, čokolada, jagoda itd.). I tu je bio moj prvi susret sa legendarnim berlinskim krafnama. Tople, mekane i sa prefinim pekmezom u poštenoj količni. Evo sad ću opet popljuvati Zagreb, ali ruku na srce u Hrvatskoj je lutrija dobiti normalne krafne. Pod normalne mislim da su normalne veličine, nisu prazne, nisu lagane nego ono da se ima kaj pojesti, i naravno da su svježe. Svježina je kod nas relativan pojam. A sad ili njemci imaju neke posebne aditive koje daju takvu aromu, okus i svježinu tijekom cijelog dana ili naši pekari fušaju na najjače. Ali dobro, to je ne bitno, samo ću vam reći, prije puta u Berlin pojedite krafnu u nekoj zagrebačkoj (ili otkuda ste već) pekari, a kada dođete tamo probajte krafnu iz neke berlinske pekare i uočit ćete razliku.

Inače, sviđaju mi se te njihove pekare jer u svakoj…u svakoj u kojoj sam ja bio imate stolce i stolove za sjesti i pojesti u miru. Dakle, nema brzinske kupnje i brzinskog šopanja po ulici, nego fino laganini sjednete, odvojite minutu, dvije i laganini pojedete u miru. Kada budete u Berlinu navratite obavezno u Kamps Backerie ili Wiener jer su oni berlinska verzija Klare, Mlinara ili Pan-peka, također imate i odlične (prave) pekare u Kreuzbergu sa također odličnim krafnama, pa navalite.

Nakon “obilnog, masnog ručka” jel, 😀 uputio sam se prema Frankfurter Toru na kojem se nalazi i stanica U-Bahna(linija U5, vozi preko Alexanderplatza). Frankfurter Tor je slika i prilika neke moskovske ili kijevske avenije koje sam znao gledati na slikama. Četri velike zgrade na svakom uglu, sa tornjevima(ako se to zove toranj), a između njih se prostire ogromna , dugačka avenija sa par automobilskih traka na svakoj strani i zelenilom između, ispod prolazi U-Bahn.

Alexander Platz je onakav kakav i priliči nekoj istočnoj/europskoj metropoli. Po nekim pričanjima navodno i najveće gradilište na svijetu(iako se za cijeli Berlin to može reći). Koliko god Berlin nama bio fascinantan, lijep i ružan od stanovnika Berlina sam saznao da su potrošene milijarde eura da bi izgledao onako kako danas izgleda, najjednostavnije je možda reći istovremeno i lijep i ružan. Jer u jednoj ulici ćete vidjeti fasadu zgrade obojanu zlatnom bojom, a pored nje prljavo smeđu upola razrušenu zgradu sa kontenjerom ispred i hrpom smeća razbacanim posvuda. Ili hotel 4 zvjezdice, a pored njega ogromna skvoterska zgrada. Nije Berlin sjaj i elegancija Potsdamer Platza, središnjeg trga u Wilmersdorfu, skupih restorana, hotela i ambasada u Charlottenburgu ili potrošenih milijarda na Alexu.
Berlin je Prenzlauer Berg, Fridrichshain, Spandau, Wilmersdorf, Ahrensfeld, Pankow, Wedding Treptow, Kreuzberg i svi ostali, toliko blizu jedan drugoga, a toliko različiti. Ne očekujte od Berlina romantiku, šetnju uskim uličicama sa starim srednjovjekovnim zgradama i dobar pogled na grad jer to nećete naći.

Nemojte da i vama padne na pamet ići pješice od Alexanderplatza do Brandeburških vrata, jer iako, se čini blizu i “još malo”, nije…vjerujte mi! Još se je meni pogodilo “krasno” vrijeme, kako možete vidjeti i na slikama, pa me je usput i fino “propuhalo”. Poslušajte moj savjet i na Alexplatzu sjednite na bus 100 ili 200 i on će vas dovesti stotinjak metara prije Brandeburških vrata.
Linije 100 i 200 su vam odlični nakon duge šetnje i hodanja, fino sjednete na gornji kat i promatrate povijest oko sebe. Tako sam ja radio, većinom popodne kad su me već dobrano bolile noge. Na relaciji između Alexanderplatza i Reichstaga je i najveća koncentracija turista. Prije samo 60-tak godina cijeli taj potez je bio u ruševinama…

Evo kako je izgledao nekada i kako izgleda danas…

Nevjerojatno je to da što god sam išao pogledati, oni su nešto drkali po tome. Odem na Brandeburška vrata iza njih građevinske skele, ispred njih pozornica, šatori, wc-i, ograde, odem do Reichstaga, ne možete u blizinu jer se postavlja pozornica, razlog tome je bila proslava 20g. ujedinjenja Njemačke. U jednu ruku je to bilo dobro jer je bio besplatan koncert, a u drugu loše, jer nisam mogao uhvatiti nijednu čistu sliku Brandeburg vrata i Reichstaga, jer ipak su uz zid i tv toranj to najveći simboli Berlina. Također sam uz spomenuta dva simbola, prošetao i Charlottenburgom, jer sam mislio da je u blizini i poznati Checkpoint Charlie…naravno, zajebao sam se.

Nema veze, već se ionako bližilo 21h, a obećao sam španjolskim bećarima da ću oko 21h biti u hostelu pa ćemo van…o noćnom životu Berlina ću pisati poseban članak…

Par sličica…

Ne pada mi na pamet neki originalniji naslov, pa je takav kakav je dok ne smislim nešto bolje. 😀

U zadnje vrijeme se jako borim sa motivacijom i inspiracijom vezano za pisanje članaka, tako da je to razlog zašto mi toliko dugo treba da nešto napišem. Jučer sam dobio neku inspiraciju, a evo je i danas…

Dakle, nakon dvije noći vrijeme je za promjenu hostela. Nije mi to bila namjera prije puta, ali bio sam primoran rezervirati radi poklapanja datuma posjete rodbini. Rade 200-ak km daleko od kuće, a nisu mogli otići u četvrtak i petak sa posla. Tako sam se prilagodio njima i odlučio otići do njih za vikend. Tu sam naravno popušio i na smještaju, jer sam smještaj rezervirao već prije. Da, sad se pitate “pa mogao si prebukirati”, da  mogao sam, ali bi mi za ponovnu rezervaciju uzeli par eura provizije. A uz to, pokušavao sam ih i kontaktirati, ali ne baš uspješno. Zašto? Zato što koka koja je baratala mojim e-mailovima, nije uopće znala engleski već je koristila neki online translator. Zbog toga sam dva dana prije puta zamalo ostao bez smještaja, mislim da su Banditić i Jaca profesori naspram nje što se tiče engleNskog. Uvidjevši s kim imam posla poslao sam mail da zaboravi sve što sam je pitao i ostavi tako kako je, dolazim.
Sad ćete zapravo vidjeti koliko sam “cheapy”, naime, 6 noći u hostelu me koštalo 53eura, znaći cca 9 eura po noći. Meni je bilo teško otkazati rezervaciju jer bih izgubio, neznam, 10% od iznosa. I nemojte misliti sad, “gle kako je škrt, ovakav, onakav”, nisam ja škrt, nego maksimalno pokušavam uštediti na takvim stvarima(smještaj, prijevoz) da bih mogao uživati u nekim drugima jel :D. I eto, ipak nisam ništa otkazivao nego sam platio svih 6 noći, iako sam proveo 4 u tom hostelu. Eto vidite da nisam škrt.
Sigurno se sada pitate i u kakvom sam to hostelu i s koliko kreveta bio kad me tako malo koštalo, hehe. Radi se o hostelu  www.ip-hostel.com , relativno je nov, koliko se sjećam otvoren je par mjeseci prije. Ima ogromno predvorje, opremljeno sa kafićem, kožnim foteljama i kaučima te kompjuterima sa pristupom internetu. Sobe su ogroomne i čiste, a kreveti novi, čisti i udobni.
Evo da imate malu predodžbu, slike kakve su ovdje  http://www.hostelworld.com/hosteldetails.php/Industriepalast/Berlin/40694 takve su i u stvarnosti. Pa u slučaju da su uputite u Berlin, preporučam vam ovaj hostel.

Preko puta hostela se nalazi stanica U-Bahna, linija U1, koja vozi za zapdni dio preko K’damma. Za Potsdamer ili Alexplatz ipak trebate presjedati. Ili možete otići na stanicu od S-Bahna koja je odmah u blizini, preko koje vozi više linija, a neke preko Alexander Platza, super modernog Hauptbahnofa do poznatog Potsdama na zapadu. Također se uz hotel odmah nalazi i getranke(cijene piva od 1.20eur na više, u hostelu su cijene pive oko 3-4eur), Momo falafeli (vegetarijanska kuhinja), Bistro Istanbul(odlični doner kebabi, imate i ostalo naravno), a par metara niže je kamp kućica ili kako već nazvati to arhitektonsko čudo na kotačima, na kojem se prodaje popularni Berliner Currywurst(koji meni nije nešto). E, a iza te ultra moderne kučice sa currywurstom, nalazi se raskrižje na kojem dijagonalno lijevo od vas stoji poveća fino dizajnirana zgradica u kojoj se se nalaze uredi, a valjda i studiji glazbenih tv divova MTV-a i Viva-e(Universal). S vaše desne strane, preko puta semafora počinju najveći ostatci Berlinskoga zida, tzv. East Side Gallery. Ravno je jedan jako lijepi most(noću još ljepši) zvan Oberbaumbrücke koji vas vodi u totalnu alternativu zvanu Kreuzberg.
Važno je napomenuti i da se prekoputa spomenutog hostela nalazi i popularni noćni klub Matrix.

No da se vratim. Već ujutro rano, oko 11h sam došao na check-in, ostavio ruksak u spremište prtljage i krenuo u bauljanje po lokalnim birtijama i fast-foodovima u Kreuzbergu i F’chainu. U sobu sam mogao tek iza 14h, došao sam kasnije i nisam nikoga sreo. Ostavio sam svoje stvari i krenuo dalje, prema East Side Galleryu. Čak taj dan i nije bilo nešto turista, nešto malo u grupama i naravno kinezi, japanci ili korejanci. Zid je dosta dugačak pa odite ranije ako ga žellite proći cijelog i lagano bez žurbe. Na samom početku imate souvenir shop u kojem se prodaju razni suveniri sa motivima Zida, a i sam “original” Zid, iako sumnjam da je original. Cijene su dosta visoke, majice su ajde prosjek 15, 20 eura, ali recimo mali komadić zida košta preko 10eura, što je po meni previše, a opet ko zna otkud je taj komadić. Ima jako zanimljivih poruka i slika po cijelom Zidu, a također stoji i upozorenje na svakih par sto metara da se Zid ne smije trgati niti otkidati, da ne bi nekome palo na pamet da fura čekić.
Dok sam ga prošao cijelog već je pao i mrak, tak da sam otišao na obližnji Ostbahnof pa do zapada na poznati Zoologischer Garten, da vidim legendarni stari-novi monument/crkvu po noći. Stara je razrušena u 2 svj. ratu i ostavljena tako, a nova je sagrađena nakon rata(kada točno i povijest iste neznam jebiga, ekonomist sam, ne povjesničar, iako to ide na moju sramotu, jer sam zapravo želio studirati povijest/zemljopis, al jbg kud svi turci tud i mali mujo, na ekonomiju jel).
Odmah uz staru/novu crkvu se nalazi i poznata šoping ulica Kurfurstendamm sa svim poznatim i nepoznatim dućanima. Da bolje dočaram, ono što je Oxford Street u Londonu, to je Kurfurstendamm u Berlinu. Raj za šopingholičare. Naravno, kao pravi ‘rvat jel bacio sam oko na neke dućane i cijene u istima. Poput djeda mraza, dobio sam poduži popis stvari koje bih kao trebao kupiti. Cijene su vam kao i u ZG, samo sa puno širim izborom, nema ništa onako super jeftino da bi se isplatilo baš ići zbog šopinga, ali ovako usput nađe se svašta.
Da, zaboravio sam napisati, spomenuti…u prošlom dijelu sam pisao o tome kako sve znamenitosti koje sam išao gledati su bile okružene nekakvim skelama, pozornicama, ovim ili onim sranjem. E pa tako je bilo i za crkvu na Kurfurstendammu, oko koje su naravno bile građevinske skele. Kad su me već potjerali iz svih dućana, jer je već bilo 21h išao sam posjetiti i legendarni središnji spomenik u Tiergartenu, posvećen pruskim pobjedama u ratovima protiv Danaca, Francuza i Austrijanaca. Naravno, većini moje generacije i nekim starijima je najpoznatiji po slikama i prizorima sa Love Parade-a. Eto, došao sam u kasnu u uru i do Tiergartena, da ga uhvatim u noćnom sjaju i kako već možete pretpostaviti, i oko njega su naravno drkali, građevinske skele i reklamni papir…

Inače, nemojte ići u kasne sate u Tiergarten, ne preporuča se. 😀