Prije nekih točno godinu dana sam se prijavio na program Working Holiday, koji datum točno nemam pojma. Trebalo mi je negdje tjedan dana da od prve pomisli “pa mogao bih u Kanadu” dođem do “mama, prijavio sam se za Kanadu” 
. 25.2 sam inače upoznao fatalnu Petru, ako nekoga zanima, tog datuma i dana se inače sjećam kao da je bio jučer 
. Ove manje stvari tipa prijava na odlazak od doma 8000km daleko, dobivanje radne vize, letovi, to su manje bitne stvari i nisu toliko važne da se zapamti datum .
Ah…kakvi su to mjeseci bili kad se samo sjetim, doslovno bez brige i bez pameti. Niti sam se previše trgao da pronađem neke informacije gdje idem, niti sam previše razmišljao što će biti ako ostanem. Desetak kava na dan, zajebancija i cuganje po Tkalči, ludi provodi vikendima(po 4, 5 klubova u jednoj noći), tempo petak-subota, nekada i utorak, vožnja bez vozačke, vožnja sa ne registriranim autom, vožnja drugog auta sa prometnom od trećeg auta i pokojim promilom u krvi, efektivni rad po par sati i tako.
Zamislite sad ironiju (i kasnije kad još nešto napišem, zbojite koliko me zapravo sreća prati). Naime, kad sam se trudio i radio u Hrvatskoj nisam dobio ništa, niti neku nagradu niti unapređenje. Kad sam već prekrižio posao i rad te se počeo zafrkavat, mjesec ili dva poslije organizira firma tzv. timske inicijative i plus neko nagrađivanje zaposlenika. Neznam jel vas trebam pitati tko je bio prvi kao djelatnik ? Ja naravno. Zapravo sam dijelio mjesto sa još dvojicom i svi smo dobili istu nagradu, nisam siguran, ali mislim da se radilo o cifri od oko 3000kn na redovnu plaću, možda čak i četri, ne sjećam se. Sad zamislite kakvo je to društvo. Trgate se i radite dobijete ništa, počnete fušati sve u 16, nagrade vas sa 4000kn. Koliko je to super kad pogledate osobni interes, ali toliko je i loše kad pogledate cjelokupnu sliku i društveni interes. Ali, Welcome to Croatia!
Neki su me ljudi pitali na mail da li mogu doći u Kanadu ako imaju kredit ili slično. Neznam da li sam pisao, ali ja sam ljudi dragi dignuo kredit taman prije Kanade. Većina ljudi je posuđivala lovu od banke za kuću, stan ili auto. Ja sam dignuo lovu jer je to tad bilo popularno. Rekoh, kud svi turci tud i mali mujo hehe. Kad svi imaju kredite, reko zašto i ja ne bih imao jedan, sve u životu treba probati, jel 
. Tako sam dignuo nekih 40 000kn, taman prije Kanade. Da sam bio pametan, a i zapravo da su neke okolnosti bile drugačije mogao sam polovicu pokriti već nakon par dana u Kanadi. Nisam to napravio, ali sam imao priliku to pokriti 1.12 kad sam na hrvatskim i kanadskim računima imao nešto više od 8000$. Jbg, zašto da život bude jednostavan, kad može biti i kompliciran. Nisam ni tad pokrio, a niti danas. Trenutno na tom računu imam par soma kuna, pa nek skidaju svaki mjesec. Dok se ne odlučim konačno sve pokriti
Da li sam imao kakvih problema sa prijavom ili dolaskom ovdje? Pa, mislim da nije teško zaključiti jer ovo naime pišem iz Edmontona.
Čak i da nemam nikakvu lovu na hrvatskom računu, ne bih osjećao neku grižnju savjesti što ne plaćam banci mjesečnu ratu kredita. Jer većih lihvara i lopova od hrvatskih banaka nema, nisu ni svjetske iznimka, ali ajde imaju bar manje kamate…
Što se tiče one sreće koja me prati, zamislite sad i ovo…Dakle, našao sam sasvim ok smještaj preko couchsurfinga i nisam ga morao plaćati sve dok nisam dobio prvi normalan ček(znači mjesec dana sam besplatno živio), stanodavac koji mi baš nije odgovarao je baš tražio normalnu osobu da mu pazi na kuću dok je on u Francuskoj, posao sam našao 3km od kuće na samom početku industrijske zone(a ind. zona je ogroomna), taj posao je na kanadskoj NOC listi iliti listi deficitarnih zanimanja, satnica mi prema pravilu ide svakih par mjeseci gore, kolege su super, nadređeni su isto tako sasvim ok, ponudili su se da mi srede radnu dozvolu. Trenutna radna viza mi ističe u 5mj i nemamo vremena za zafrkanciju, neznaju oni što treba, neznam ni ja. 2 dana poslije ozbiljnog razgovora na temu radne vize pojavi se gospodin koji je slučajno imigracijski službenik i zna cijeli proces za pozitivno dobivanje LMO-a tj. radne dozvole(oni tvrdoglavi pomalo kao i ja i našli nekoga svoga u Calgaryu, koji je slučajno jako dobar prijatelj sa vlasnikom firme i pomoći će im besplatno da prođu proces). U međuvremenu se vrati stanodavac iz Francuske koji mi nije baš nešto odgovarao, a i kojem sam rekao da ću biti u kući dok on ne dođe. Počnem razmišljati o preseljenju i tu i tamo pogledam stanove u okolici Whyte Ave. To je bio jedini uvjet. I što mislite, pojave se dvojica super dečki(Hrvati) i vlasnici super kuće koji nemaju nikakvog problema da se preselim već sutram, plaćam manje(koliko točno trenutno neznam), a još bliže svom Whyte Ave(za one koji su se uključili kasnije, Whyte Ave je zagrebačka Tkalča ili riječki Korzo, ali naravno ni upola toliko dobra i velika ponuda). I sad dok ovo pišem, sjedim na kauču u novom stanu u koji sam se doselio prije dva dana. Nakon dolaska iz Zagreba, nakon što sam kupio hranu i sve što mi treba za cca 2 tjedna na računu sam imao 120$ možda. Počeo sam raditi 22.1 i samo su mi dva dana otišla u obračunsko razdoblje, računao sam da ću 1.2 dobiti možda 150-200$ i da ću izdržati s time do 15.2. Što se dogodi, ja 1.2 za dva dana rada dobijem 550$ (rentu za prvi mjesec sam platio po dolasku iz Zagreba). Što i kako, nisam pitao niti me iskreno zanimalo, ali eto, recite da me ne prati sreća 
Između svega toga upoznam jednu super super obitelj koja me pozvala da dođem na ručak ili večeru točno na Family Day. Rekli su da ne vole baš medijski publicitet, pa neću pretjerivati, ali jednostavno moram napisat da sam bio dočekan i primljen kao da se znamo godinama. Čitaju i oni ovaj blog, zapravo smo se preko njega i upoznali. Pa evo još jednom ovako javno, hvala još jednom na jučerašnjem pozivu i super večeri.. Imena i prezimena neka ostanu tajna dok ne dobijem potpuna prava na objavu istih
Zanima me od ljudi s kojima sam se našao u Zagrebu, bilo vas je sve skupa 30-tak. Da li je itko od vas dobio vize ili je li nekome odbijena možda? Možete ostavit komentar ili poslati na mail…čisto me zanima
Što se tiče prošlog članka i slika. Nemojte se sekirati. Nije me uhvatila nostalgija, a vjerojatno ni neće više. Tu i tamo mi nekada zafali sve to, ali u sekundi se probudim i sjetim kako mi je bilo u onih mjesec dana. Još mi ljudi šalju mailove sa nekim linkovima i tekstom otprilike “ako ti padne na pamet da se vratiš, čitaj ovo…“. Situacija je trenutno takva da mislim da ako se vratim, ovakva šansa mi se vjerojatno više neće pružiti. Želja i prioritet mi je dobiti tu working vizu sad u 5mj, nakon toga mogu onda raditi neke planove i kombinirati što ću, kako ću i gdje ću. Onako iskreno, jednostavno više ne mogu zamisliti da se vratim živjet u Zagreb i čak se bojim pomisli što ako mi ne uspiju srediti radnu dozvolu hehe. (slično je izjavio i kolega Grujo koji tu tu i tamo nešto komentira, samo se on nažalost morao vratiti u Hrvatsku )
Nadam se da će se sve riješiti pozitivno, koliko me nesreća pratila u malim stvarima(tipa ljubav, računi od hitne, javni prijevoz i sl. ) toliko me sreća prati u velikim(važnijim) stvarima, pa će se valjda i ta radna viza pozitivno riješiti, pomolite se za mene koji put…
Prošli vikend je bio long weekend (praznik Family Day). U petak sam išao van, u subotu odmarao i nedjelju road trip(Icefield Parkway Road), slično putovanje kao i prošli put. Napisat ću sljedeći put više detalja i zanimljivosti, ali evo jel možete zamisliti u Europi da napravite 1000km za 70$(samo putni troškovi, hranu ne računam)?
Ovako nekako je to izgledalo…
Zamislite koliko je hrvatska pivska industrija jaka kada u sred gradića Jaspera nađete ovo:
Ovako smo si podgrijavali sendviče…
Na kraju puta…
Pozdrav iz Alberte 
Sljedeći put još više i još zanimljivijih fotki…
