Prije nego što nastavim. Lijepo bih zamolio sve koji čitaju blog i namjeravaju doći u Kanadu/Edmonton da mi ne šalju mailove da li vam mogu naći posao ili smještaj. Ja dragi ljudi nisam ni burza niti plavi oglasnik. Mogu vam pomoći gdje da tražite smještaj, gdje da tražite posao, mogu se naći s vama kada dođete i dati vam neke korisne informacije, mogu vam proslijediti i poneki oglas za posao ako vidim po gradu. Imate ono što ja nisam imao kada sam došao, čovjeka koji će vam reći sve bitne, korisne informacije, pa i pomoći ako negdje stvarno zaškripi. Uostalom, nisam ja jedini na Working Holiday vizi, ima još dosta Hrvata i koliko znam nitko nikoga nije pojeo do sad. Ako ja ne mogu pomoći naći će se valjda netko tko može. Postoji i grupa na facebooku, Working Holiday in Canada, dobar dio ljudi iz Edmontona je aktivno na istoj, pa ako negdje zapne pitajte i tamo, netko će odgovoriti.
I bez uvrede, ali ovdje ako ne nađete posao pa makar i u McDonaldsu onda ste najblaže rečeno budala. Posla ima jako puno, doduše ne super plaćenih i jednostavnih, ali za početak ćete nešto naći. Australci, Njemci, Šveđani, Belgijanci, Danci i ostali sa tom vizom dolaze ovdje kako bi usavršili engleski, proputovali zemlju i dobili na iskustvu, sve iznad minimalca i sve izvan trgovine i ugostiteljstva smatrajte uspjehom i budite cijelo vrijeme čvrsto na zemlji. Tko visoko leti, nisko pada… 
Prema posjeti vidim da nestrpljivo dolazite na blog da vidite da li sam napisao novi članak. Nažalost, imao sam namjeru već sutradan objaviti novi, ali ostalo je samo na namjeri.
Prošli tjedan mi je bio poprilično gadan. Nisam radio po cijele dane, ali su mi druženja po Edmontonu izbila slobodno vrijeme. Otkad sam došao, doma sam samo spavao. Ujutro na posao, popodne kad dođem doma nešto ubacim u kljun i pravac Whyte Ave.
Zanimljivo je da ovdje ljude više zanima kako mi je bilo u Hrvatskoj ovih mjesec dana, nego Hrvate kako mi je bilo u Kanadi. Već u Calgaryu frendovi su me zvali da mi zažele dobrodošlicu, što je bilo vrlo lijepo od njih.
Jučer sam si zacrtao kako ću napokon malo predahnuti, pojesti nešto konkretno i napisati novi članak. No prekjučer sam otišao van i vratio se u 5am, probudio sam se tek oko 3pm, samo radi toga jer mi je mobitel bio pored glave i neprestano zvonio, rekoh ajde imam dovoljno vremena. Zovem ljude da vidim šta se događa, a oni meni da evo njih da će me pokupiti pa idemo na ručak. Nekako se izvučem jer sam se tek bio probudio, prođe sat, sat i pol vremena zvoni opet telefon, zovu da idemo u kino gledat film. Mislim si u glavi kako mi se nakon jučerašnjeg alkohola ne da niš osim izležavat cijeli dan, ali ajde ne volim odbijati ljude pa pristanem. Pokupili su me oko pola pet, u kino smo došli u 5pm, a film tek u 6.45pm. Nije preostalo ništa drugo nego da vrijeme ubijemo sa nekim filmom koji je trenutno igrao. Došli smo gledati “Puss in the boots”, pa smo kupili karte i za to i za “Tower Heist”.
I eto mene u kinu nakon valjda 7 godina. 
Jedan film je bio normalan, drugi 3D. Moram priznat da mi se svidjelo(ići u kino 
), čak ni ovo 3D nije loše. I filmovi su zanimljivi, pogotovo ovaj prvi “Tower Heist”, ne volim Ben Stillera niti njegove filmove, no ovaj je dobar moram priznat
Cijena karte za oba filma je bila 10tak dolara, dvorana je u Clareview(sjeverni Edmonton), a u West Edmonton Mallu bi nas samo za jedan film koštala 15$. Inače, ne gledam pretjerano nešto tv i filmove, ali na neku preporuku tu i tam skinem nešto sa interneta pa pogledam ili na laptopu ili preko televizora, pa je to razlog zašto nisam toliko bio u kinu, da ne bi pomislili da sam neki čudak. Uostalom moje kino su bili Maksimir, Poljud, Kantrida, Gradski Vrt, Šubićevac i neke europske arene 
Došao sam prekasno doma, pa nisam ni jučer uspio završiti ovo do kraja…
Zagreb…
Neznam gdje da počenem i kako da završim. U Zagrebu je bilo svakako samo ne odlično. Svo uzbuđenje, entuzijazam, želja i volja su nestali onog trena kada sam iz aviona ugledao grad u kojem sam do jučer živio. Nije me pogodio infarkt, ali nešto je. Nešto zbog čega sam nisam bio onakav kakav jesam u normalnim okolnostima.
Pisao sam još prije da imam osjećaj kao da me nije bilo 10g, a ne 7mj. Susret doma sa mojima je bio emotivan. Srećom nitko nije pustio suzu, ali i mene kao ne baš emotivnu osobu je malo steglo u srcu kad sam ih sve vidio i izljubio. Jedno je pričat na Skype-u, a drugo vidjeti nekoga uživo nakon 7mj. Do tog trenutka sam nešto i pričao, ali nakon ulaska u stan sam izgubio dar govora, apetit i svo ono uzbuđenje, euforiju i sreću koji su me pratili sve do tog trenutka.
Prva dva dana nisam previše pričljiv(inače to nije slučaj), treći dan su nekako stvari dolazile na svoje mjesto, tek nakon 5 dana sam počeo (kako-tako)normalno jesti, spavati i pričati.
Dosta ljudi me nije shvaćalo, nego dijelom čak i zajebavalo da kakav šok me može pogoditi. Teško je opisati riječima, ali nekima nije(meni nije) samo tako do jučer živjeti u jednom gradu, preseliti se u drugi i nakon 7 mjeseci se vratiti, puno je tu sjećanja.
Gdje god se okrenete, gdje god odete sjećanja naviru sama od sebe. S kim god pričate, što god radili u glavi vam je samo da će tome svemu doći kraj 17.1.
Zagreb se istina nije nešto promijenio, možda malo vizualno(više, birceva i mallova), ali mentalno je to i dalje isti grad, ako ne čak i gori. Jednostavno po ljudima to više nije to. Koliko god bili otvoreni, toliko su i zatvoreni, svi imaju neke svoje probleme, koje na prvu skrivaju, ali kad zagrebete ispod površine vidite da je to sve otišlo u pičku materinu. Koliko god vas nešto ili netko vezao, jednostavno shvatite da možda ne radi novca, ali radi zdravlja je bolje ići u neku zdraviju sredinu. Tih 30 dana za mene je bilo jako deprimirajuće, ostanak tamo bi vjerojatno doveo i do nekih gorih stvari.
Jedna od stvari koja me dodatno šokirala je kultura i ponašanje ljudi što u prometu, što po dućanima i što negdje drugdje. Ja sam živio tamo do prije 7 mjeseci, vozio sam po tom gradu svakodnevno zadnje četri godine, ali kad vidite nešto organiziranije, kulturnije, bolje teško se prilagoditi na staro. Ovdje(u Edmontonu) jednostavno u prometu nema stresa i galame, nema jebanja majki, trubljenja, nema brze vožnje(kazne su visoke), pješaci se maksimalno poštuju, biciklisti još više. Usporedba sa Zagrebom je da su doslovno razlika nebo i zemlja.
Cijene u dućanima su praktički iste, možda je 5-10% jeftinije nego ovdje. Inače, do povratka u Zagreb sam se pitao zašto su im čokolade tako skupe(Hershey, Cadbury, Lindt), 100g=2.5$, sve dok nisam otišao u Lidl u kupio Kinder nekakvu čokoladu i platio 12kn. Ovo troje u zagradi su imena, tradicija i kvaliteta, i na ovdašnji standard realno vrijedi toliko dati. Dok s druge strane ni Kinder nije loša čokolada, ali usporedbom standarda u Kanadi i Hrvatskoj, zdrav razum nalaže da bi cijena trebala biti niža, puno niža.
U jednom od prvih dana sam za negdje 50 litara goriva dao 550kn. Nije da sam došao bez love, štoviše. Ali nakon tog sam se stvarno zapitao koji k…c.
Cijene nekih stvari obzirom na kvalitetu su prepretjerane. Ovdje da kupim i najjeftiniju ribu znam da ću dobiti ok proizvod, možda ne super-kvalitetan i super-zdrav, ali ok. U Hrvatskoj sam kupio nekakve očišćene filete i ispekao, kao da sam pojeo pečenu zemlju, a ne ribu.
Uslužne djelatnosti su sve samo ne uslužne. Sjedim u bircu, pita me čovjek što ću, odgovorim “vruću čokoladu”…krene prema šanku, okrene se nakon metar i kaže “joj, nemamo vruću čokoladu”. A između redaka stoji, nemaju vruću čokoladu jer je birc pun, a raditi vruću čokoladu je dugotrajan proces i moglo bi doći do negodovanja.
U Edmontonu se to ne bu dogodilo, jer ljudi nemaju tako kratke fitilje kao mi Hrvati.
Što se tiče uslužnih djelatnosti, jedna stvar mi se super sviđa u Zagrebu, a druga mi se super sviđa u Edmontonu. Naime, u Zagrebu nećete baš nikada doživjeti da vam za vrijeme doručka, ručka ili večere ili čak obične čaše piva konobar dođe sto puta i pita “kako ste?“, “kako ide?“, “da li vam se sviđa?“, “želite li još nešto?“, pa onda opet sve redom ispočetka i tako sve dok ne dođete pred kraj. Shvaćam da su samo ljubazni, nekada i pretjerano, ali mi stvarno dođe da im jednom odgovorim na “želite li još nešto?“…”da, želim samo da prestane dolazit svake tri minute i jebat me s mutavim pitanjima, ako mi nešto treba, tražit ću, hvala lijepa” . To vam je normalno u Edmontonu, u Zagrebu u restoranu će vas doći samo jednom pitati i to uglavnom “da li je sve u redu?“.
Ono što mi se super sviđa u Edmontonu, a u Zagrebu sam jednostavno zamrzio(iako mi je zapravo prije bilo svejedno), to je pušenje u bircevima. Jednostavno kada se jednom naviknete da vam odjeća ne smrdi kao da ste se valjali u divovskoj pepljari teško ćete se više prilagoditi na pušenje u svim živim lokalima.
Život u Zagrebu je jako skup, u samo mjesec dana potrošio sam preko 10 000kn. Nekih 2000kn je otišlo samo na gorivo. Nisam plaćao niti hranu niti smještaj. Kako me zapravo ništa ne usrećuje kao možda usrećivanje drugih tako sam i ovdje potrošio nekih 1000$ na razno-razne poklone. Ništa specijalno, tek mali znaci pažnje.
Jedino valja izdvojiti da sam kupio laptop kao poklon doma staroj, jer je ona nekad meni/nama kupovala isto to(doduše, ovaj s kojeg pišem sam sam sebi “poklonio” 
).
Kad sam već kod toga (nekim ljudima sam već rekao uživo) pa da napišem i onima s kojima se nisam našao.
Laptop s kojeg ovo pišem u Zagrebu sam otplaćivao 6mj, mogao sam i manje. A laptop koji sam kupio ovdje za staru koštao me trećinu polu-mjesečne plaće.
Možda je malo jeftiniji nego kod nas, ali tu zapravo dolazi do izražaja zašto Kanađani imaju jedan od najviših životnih standarda, neke stvari su puno priuštljvije bez obzira na cijenu nego u Hrvatskoj…televizori, laptopi, kreveti, veš-mašine, perilice za suđe, ormari, madraci, auti, režije, hrana, odjeća…itd. nekretnine su skupe.
S obzirom da mi novac ne igra neku preveliku ulogu, jer ovdje nisam došao zbog novca. Znam da vas zanima koliko sam zaradio, potrošio, uštedio itd. Pa da i to napišem (prema tome sam ja mislim jedinstven Hrvat u svijetu ).
Radio sam nekih 7 mjeseci, početna satnica mi je bila 12$/h, prekovremeni su mi se plaćali 18$/h, kasnije mi je satnica porasla na 14$/h, samim time i prekovremeni 50% više. Koliko ćete vi uštedjeti, kakav ćete posao raditi, koliku ćete satnicu imati neznam tako da mene ne uzimajte kao neki reprezentativan primjer, jer ja sam ja (između ostalog sam: proputovao Europu za par eura, platio sam kartu Zagreb-Edmonton 2000kn jedan smjer, platio sam kartu oba smjera Calgary-Edmonton 1$, platio sam (vrhunski) smještaj u Berlinu 9eura, ovdje sam živio besplatno mjesec dana itd. ). Dakle, ne uzimajte mene kao reprezentativan primjerak i nemojte misliti da sam si uskraćivao neke stvari koje sam redovno radio u Zagrebu(npr. bar-hopping, i restač-hopping itd. ).
Dakle, u 7mjeseci sam uštedio nešto više od 7000$. Više od pola tog iznosa je otišlo na put za Zagreb, avio karta, pokloni i džeparac za tamo. Ostatak tog iznosa stoji na mom hrvatskom računu i vrlo je vjerojatno da ću i to potrošiti jer dok ovo pišem na mom kanadskom računu stoji iznos od 98$, prva ozbiljna plaća mi je tek 15og, to su dva vikenda izlazaka i puno je dana između za koje pivo navečer, a kako je krenulo, svaki dan je neko pivo…dobrim dijelom i zahvaljujući ovom blogu
Da se nisam vratio u Zagreb, sada bi mi na računu vjerojatno stajalo više od 8000$…ali NE VJERUJE SRCE PAMETI 
Cura zbog koje sam se vratio i išao u Zagreb me izbjegavala u širokom luku, na čemu sam joj zapravo zahvalan. Neznam da li sam joj se ikad sviđao, a da li se ona meni sviđala prosudite samo nakon što pročitate cijeli blog i dođete do zaključka da je ona bila jedini i najveći razlog da se vratim, valjda to dovoljno govori(ako ne, onda ukratko 8000km i par tisuća dolara). Putovao sam po par tisuća kilometara za nekim tamo nogometnim klubom, mislite da ne bi zbog jedne posebne cure? LJUBAV SE MJERI KILOMETRIMA, PETRA
Inače, prvi dan s njom i već sam sutra-dan kalkulirao kako da ostanem, vratim se u ZG bez obzira na sve. Ona četri ispita koja su mi zapravo ostala nakon nje se čine “piece of cake”. I to malo što smo proveli zajedno me toliko bediralo da sam sljedeći dan htio odletiti natrag, čak i s njom umjesto da sam uživao(dobro, baš mi i nije dala priliku 
) ja sam u glavi vrtio da nema smisla jer je sve ionako opet gotovo 17.1. Sve između dana kad smo se vidjeli nekako je bilo “ni vrit ni mimo”, niti znam gdje mi je duša niti gdje mi je dom. Mislio sam si ako se sad totalno ne razjebem u glavi neću nikada. Gdje smo, što smo i na čemu smo u ovom trenutku nemam pojma…to samo ona zna… 
A i sretni završeci nažalost pripadaju pričama, ne 21 stoljeću
Od onog trenutka kad sam sletio u Calgary, doslovno sam se preporodio i rekao si da je vrijeme da počnem uživat u životu. Ne štedim više nikakav novac, u Zagreb se ne vraćam osim ako ne moram…ako se stvari poslože kako treba vrijeme je da osvojim Meksiko, Kubu i Argentinu… UNA GITANA HERMOSA TIRO LAS CARTAS
Baš kako je jedan gospodin imenom Šatro rekao jednostavno sam dolaskom osjetio olakšanje, da li zbog vremena, da li zbog ljudi, da li je stvarno u Zagrebu tako deprimirajuće neznam, a i nekako više ne želim znati…
Iako možda je to i zbog toga jer sam po prvi puta bio u jebačkim turbulencijama iznad Atlantika, čak ni meni nije bilo svejedno
Toliko kontradiktornosti u glavi(i u ovom članku), toliko planova, promjena, zaluđenosti, događanja vjerojatno niste vidjeli nikada, a vjerojatno niti nećete. Ali to sam ja ukratko…i to je život…
“život je bombonijera, nikad neznate što ćete dobiti“
Jedan predugi članak, bez nekog editiranja, iz srca i iz glave…ali bez glave i repa …pozdrav iz toplog Edmontona
I za sve vas, koji ste neodlučni:
http://ca.news.yahoo.com/toronto-remains-top-performing-economy-amongst-25-canadian-170247502.html
